vjetarugranama https://blog.dnevnik.hr/penetenziagite

ponedjeljak, 23.04.2018.

Traktat o ništavnome i guravome Ja

Stihoklepac tamo neki, samozvan poeta i prilična danguba; piskaralo staro, zagubljeno i zaboravljeno, objavio je prije nekoliko dana svoj uradak u lokalnom editoru. Dvanaestak redaka kojekako posloženih riječi, nešto više pridjeva no što bi pristojno oko i um poželjeli; komadići mraka i prilična beznađa bivahu nabacani na toj hrpi. I sve bi to čovjek kako-tako mogao podnijeti bez oveća uzbuđenja, da taj jedva poznat autor ne napade podmuklo i smišljeno, bez najave i usred bijela dana - naše omiljeno, svijetlo i teškom mukom kroz oluje, bure i nevremena kovano Ja.

Jer, međutim, što. One teške i s mukom čitane objede o napadu na sebe sama bivaju tim teže i mračnije što ih on ustrajnije i jače uspoređuje sa čitavim nizom pojavnosti u stvarnosti. Te, eno ga u dahu, čak štoviše – u svakoj stvari, u prahu pješčanome i maglenome, čak i u mrakovima snova… pa što se toliko taj kukavelj okomio na Nj?

Da nije stvar u tome da bi to ja moralo biti istobitno sa Svime i Svemirom, pa da njegov gubitak u stvari dobitak znači; jer što se roditi mora, to najprije umrijeti treba i nema rođenja bez smrti niti smrti bez rađanja? I onda, to teško, olovno i sjenovito ja zakriljuje svojom krošnjom povelik dio neba, zaklanjajuć' jasan i čist pogled na cjelinu. Jer, ono traži i ište poštovanje, vapi za zadovoljenjem i pršti željama i strastima što odvode i odvlače od biti: taj prah i ta magla, taj dah i te stvari, sve su sestre i braća svih jaova i jauka.

Ne postoji ja ukoliko ne postoji Sve, i Sve ničim biva čim ograničeno i svedeno na sebebitnost bude. Otuda i nakaradan i sarkastičan berklijevski smijeh upućen stvarnosti kada joj urlamo da joj zalud postojanje ako nema nas da bismo je spoznavali. Tih par volti i ampera u nekoj gnjecavoj i sivoj tvari ne smije nipošto zastrti pogled na cjelinu i ne treba ovladati životom. Dio smo Jednog i Jedno postajemo. Pa ako tonemo i nestajemo, rađamo se i postajemo.

Ili, da možda nespretno i sjetno parafraziramo lijep Grunfov komentar: kada ja utihne, vrijeme je doći.

23.04.2018. u 11:36 • 16 KomentaraPrint#^

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.