vjetarugranama https://blog.dnevnik.hr/penetenziagite

nedjelja, 17.03.2024.

Sportski motivi

images-jpeg


(o žreci bloga velikoga, nađite mi nekoga iz Zadra kome je krivo vidjeti ovu fotografiju, makar i na ovom strašnom mjestu, pa da je izbrišem radi autorskih prava i sličnih papazjanija; znate tko ju je snimio? ... vjerojatno veliki Radiša Mladenović; da, onaj koji je potpisao i Cerinove škare i Ćosićev čveger Kravi Gospodnetiću i Draženovu baklju na Univerzijadi)

Jednom davno, još su ljudi mislili da će kao tisuću cvjetova cvjetati nepobjediva nam i vječna Hrvatska, sam doktor Franjo Tuđman sišao je s trona u loži na onu atletsku stazu pod zapadom (bila je još tamnocrvena kao na svim normalnim stadionima u svijetu, a ne plava - dok je nisu počeli prekapati i jednom farbati za trostruku cijenu), da bi mu tko zna otkud prišao neki dječačić koji je na generalovo pitanje o tome za koga navija rekao „pa za Dinamo“, a ovaj je onda našao za shodno, prijekorno gledajući njegova oca - djetetu od četiri ili pet godina objašnjavati kako Dinamo postoji samo u Bukureštu i Pančevu.

Eh, generale, da si negdje devedesetdruge, kad si na izborima slistio Paragu pa mogao malo odahnuti - priznao grešku i djeci vratio Dinamo, danas bi te svi pamtili kao pravog oca domovine; ništa ne bi spasilo Antu Starčevića. Uzalud te molila žena; morao si znati da žene uvijek znaju bolje od nas muških.

Gledam tako i ja ovaj Dinamo, pa mislim; neće vas gospodo gospodska dokusuriti ni nepošteno suđenje ni Hajduk ni sto Livaja ni Sopić i Mišković; svi bi oni, samo da mogu - isto tako; dokusurit će vas vaše guranje glave u pijesak i zanemarivanje sportskih motiva i pravila. Dobro je rekao Lenjin, uvijek su krivi mangupi iz vlastitih redova.

Klub Dinamo je kao i grad Zagreb; velika da prostite hrpa izmeta – a što je hrpa veća, na nju će se skupiti i više velikih muha. I tako se onda radi jednog poraza smijeni Čačić, pa radi dva Bišćan, a za Jakirovića nije dovoljno niti tridesetitri poraza da ga se smijeni – jer duboko u duši znate da niti kod prve smjene niste postupali pošteno i ljudski, nego ste kalkulirali. Da vam je dati da radite dalje kako ste navikli, mogli biste oteti Sopića Rijeci, kako ste i Jakirevića – ali Žaca se ne da kupiti ni za sto milijuna nečega; dobro on pamti kako ste dok je on trčao krumpirištem Kranjčevićeve vi pobjeđivali dok vam je Canjuga igrao na centarforu.

Stoput su me u životu znali pitati: pa jesi li ti normalan, kako možeš navijati za taj Zagreb – zašto kao sav normalan svijet ne navijaš za Dinamo? Eto, toga sam se pitanja sjetio one jezive ljetne večeri kada su se huligani natjeravali po Ateni; sad bar mogu mirno zaspati jer znam zašto ne navijam za Dinamo.

Ah, Zagreb i Ulica pjesnika; Medić je posebna priča; nećemo sad o toj tmini; nego hajde da vam još malo objasnim zašto ne navijam za Dinamo. Dobro, kada sam imao šest, djed me odveo na istok Ulice pjesnika; tu me obuzeo taj osjećaj kojeg nikada više neću moći ponoviti: da gledam igranje igre; savršeno, maleno, nenametljivo natjeravanje beznačajnog i glupog mijeha po tratini; onako kako su to još davno negdje u kutu svojih tribina osjećali nekakav Andrić, Maroević ili Marquez. Sirovina do sirovine, nema što. Zamišljam velikog nobelovca kako s vrha Marakane, daleko od udbe i sudbe, negdje tri reda iznad Branka Ćopića gricka košpice i uživa u Kuletovim i Blekijevim driblinzima pa si mislim; možda ja ipak nisam najveća sirovina na svijetu?

Znate li vi ljudi–usput - da su oni te sezone imali na Topčideru priliku gledati nesuđenog finalista tadašnje lige prvaka; samo su ih jedan proljev i dva atenska kuhara dijelili od toga?

Vratimo se mi na sportski motiv. Bio sam još mlad, sasvim mlad, dijete što je služilo onu vojsku, pa sam sam kao prst okružen zluradošću gledao u onoj vojsci jedno košarkaško finale – i tada sam naučio ono što biste i vi, gospodo gospodska, mogli jednog dana. Bila je to čuvena majstorica za naslov prvaka onog proljeća kada je Cibona u ligaškom dijelu prvenstva ostala mislim jedini put u povijesti bez poraza; u finalu je čekao – kako su svi mislili – slabi i nedorasli Zadar; negdje u pauzi nakon osvajanja druge titule europskog prvaka u Budimpešti protiv Žalgirisa sa velikim Sabonisom. Prva je utakmica dobivena bez problema, a onda je u drugoj krenula kuhinja; netko pametan tko je čuo kako trava raste, možda iz policije ili službe sigurnosti, sjetio se da nije sasvim prikladno slaviti treću titulu prvaka države zaredom u gostima, pa je naredio Draženu Petroviću da na zagrijavanju u Jazinama ugane gležanj. Odakle to znam? Pa znam, jer imam svjedočenje para očiju koji je to ozljeđivanje gledao iz prvog reda ispod koša; Dražen je nevješto doskočio, sjeo na parket i otšepesao na klupu, a Čutura i ostali izgubili su bez većeg zalaganja, s mišlju da će ionako za sljedeću subotu rezervirati separee sa škampima i šampanjcem u Saloonu.

Usput, nabijem vas i sa Saloonom, nitko pošten nikada prije Ruby Tuesadya nije niti išao u taj Saloon pored živih i zdravih Blata, Kulušića i Lapa, kako mi to tada nije padalo na pamet – da je sve to jedna obična poza?

Subota, subota; dan tulumarenja; stigla je i subota; bila je to - vjerovali ili ne ista ona subota kada je eksplodirao Černobil; samo što – ta subota za Cibonin naslov nikada više nije stigla. Račune su im jednom zasvagda pomrsili Petar Popović i društvo; ako je pod kapom nebeskom postojala pošteno osvojena titula prvaka – onda je to ta. Treću utakmicu finala Popović je dobio sa svojim dječjim vrtićem; onako kako je Zagreb sa Rukljačem i Močibobom igrao kada sam ga prvi puta gledao za onih davnih kvalifikacija sa Famosom – kao da lebde iznad zemlje, tako je te večeri iz svlačionice u drugo poluvrijeme i produžetak ušla i momčad Zadra; da odigra za vječnost. Sportski i zasluženo; imao si dojam da Pera ne šutira u koš, nego u kadu, kako je Kuki poslije pričao za Bormio.

Od toga časa zapravo Cibona manje-više nikada dok se ona država nije raspala - nije osvojila ništa. Jedan kup, kada su se provukli između Divca i Kukoča, i ništa drugo; sitna boranija. Došao ih je glave sportski motiv. Slično kao i Hajduku ona titula koju je Dinamo na pravdi Boga izgubio na slučaju Tomić sedamdesetdevete za oproštaj od Starog Placa; otkad su preselili na Poljud zabili su jedan gol iz kornera i more autogolova; promašili tucet penala i odsjekli jednu pijetlovu glavu u dimu suzavca – i to je sve što su napravili. Da nije bilo Borova Sela, ne bi više vidjeli krštena trofeja a imali su valjda najbolju momčad kontinenta sa Vujovićima, Simovićem, Gudeljem i Bakom.

Eto, tu sam naučio što je to sportski motiv i ponašanje; ako to ikada pomisliš ignorirati u životu – čeka te strašna osuda i patnja. Nisu poslije Legije i Anderlechta Hajduk uništili ni Širić ni Tuđman ni Nadan; uništili su ga njegovi vlastiti menadžeri koji su se godinama iza maloga Nike ili Ibre tukli među sobom hoće li igrati ovaj ili onaj; ista priča čeka vam gospodo u ljetima koja dolaze i Dinamo, pa će nakon jedne velike ajkule sada njime upravljati puno malih – a kada ode Luka, pa poslije njega i Dalić, to isto čeka i reprezentaciju.

Stići će nas tako prokletstvo ispunjenja želja; dobit ćete i stadion i Zeku i Bobana i sve kao pod božićno drvce – ali od časa kada to dobijete, pazite što vam veli stara vještica, više nećemo imati niti viceprvaka svijeta, niti redovnog sudionika europskih proljeća. Imat ćemo malu baru i puno krokodila da se u njoj igraju.

Lijepo je onaj Rađa rekao: da nas vidi, Dražen bi nam svima, da prostite opet - jebao mater neradničku. Dražen nije imao pola Kukočevog talenta, ali je imao cijelu planinu volje i želje za radom i odricanjem. Kao da iz ove zemlje nikada nije iznikao.

Neku noć sanjam Dražena, star sam već, kad ostarite, ljudi - razumjet ćete, svašta se starcima dešava; taj san je zapravo neopisivo lijep; vjerovali ili ne, Dražen prilazi mojoj odabranici srca pa Joj izjavljuje da mu se sviđa, ja sam malo u strahu, ali sve završava dobro; Ona na kraju čak i u snu izabire mene; vele da se povijest jednom dešava kao tragedija a drugi put kao farsa. Kakav otkačen san; poslije Joj ga pričam na javi i kavi, a Ona veli; ti si stvarno lud kao šlapa, pa Dražen mi se nikada nije sviđao sa onim svojim isplaženim jezikom, oni su bili stariji od nas, pa onda još dok je sjedio na parketu Jazina i glumio ozljedu. Da, Ona je uvijek imala čudne kriterije; odabir mene to najbolje pokazuje – ali je imala sportske motive; baš nikada na teren nije istrčala bez želje za pobjedom.

Dakle, vratimo se mi glavnoj temi: sportski motivi. Neće u ovom gradu nikada biti sreće. Ovo je grad u kojeg se jedan Predrag Danilović doveze tisuću kilometara usred kolovoza po autobanima jer je negdje pročitao da je umro Mirko Novosel; da, onaj Novosel koji je doveo Univerzijadu i stvorio prvaka Europe i svijeta, ali mi mu nikada nismo zaboravili iskapanje atletske staze; pa se daleki posjetitelj iznenadi kada vidi kako se okupilo ljudi dovoljno da stane tek u hlad jedne jedine platane na onom nesretnom i razrušenom Mirogoju ispred mrtvačnice.

Šta bi ovo, čoče?, pita on Čuturisa, nakon što su usput obišli i Draženov grob pa se ljuto isplakali, a ovaj mu veli – jebi ga, stari, ne pitaj ništa, idemo na pivu.

Pod Toranj, u Amadeusa?, pita Danilović, a Čuturis veli, ma kakav Toranj, toga su davno već pretvorili Todorić i Bandić; idemo tu kraj groblja u prašinu klesarskih radionica i smrad fileka; ta je firma još jedino sigurna da neće propasti.

Stigli nam generale pod prozor tvoji Bukurešt i Pančevo; na krive ste se konje kladili. Nisu vas pogonili sportski motivi; to je, nema što drugo biti.

Za ne vjerovati; ako notorni Delije trideset godina na srcu nose crvenu petokraku a na čelu kokardu, jesi li ti generale baš morao biti takva bukva pa da radi komada krpe i šest slova uguraš narod u tolike sukobe, nevolju i jad? Raskolit će nas kod Karlobaga i Svetog Brda ti vaši Širići, Marići, Jakobušići i Kustići za šaku škuda, pardon eura, kao da smo, da prostite, Jugoslavija; kao da smo tu priču već negdje vidjeli.

A i Bukurešt je već, ako ćemo iskreno, dragi naš generale, daleko odmaglio od nas. Kako stvari stoje, ne bih se ja više kladio niti na Pančevo da neće. Samo neka ljudi tamo zavrnu rukave, kako nas je onomad očito uzalud učio Dražen.

17.03.2024. u 07:33 • 10 KomentaraPrint#^

petak, 15.03.2024.

Novalis: Jedan tek užasan san…

... što prišao je strašan vedrom stolu
i divljom grozom zakrilio ćud.
Ni sami bozi nisu znali što bi
da utjehom smire potištenu grud.
Ni molba ni dar ne stišahu mu bijes,
tajanstven bje tog zloduha put;
to smrt je prišla gozbi što se slavila
i u strah i bol i suze je zavila.

Sad zauvijek razdvojen od svega
što ovdje budi srca slatku strast
i odijeljen od drage koja dirnu
zaludnu zemnu čežnju, boli rast,
potamnjuje san, zaviješten mrtvacu,
kome tek nemoćan otpor je dat.
I tako se razbi talas radosti
o hridine beskrajne žalosti.

Smirenim duhom i žarom snažnih strasti
uljepšao je čovjek ružan svoj lik,
a luči gasi mladić blag i tih –
blag bit će kraj ko dašak sa harfe.
Spomen se topi u sjena hladan tok,
tako je potreba pjevala žalosnima.
Zakrivena osta samo vječna noć
taj strogi znak za neku daleku moć.

(Prevoditelj: Ante Stamać)

15.03.2024. u 18:40 • 8 KomentaraPrint#^

utorak, 12.03.2024.

Kriva priča

Naučit ćemo kroz život - samo nam vremena treba, vidjet ćete - da velike stvari često nisu toliko važne koliko bismo to u prvi mah po njihovoj veličini zaključili. Dotaknut će nas tako neke od najmanjih, onih koje možda nisu veće od trunke prašine što nam sjeda pod trepavicu, pa ćemo zamišljeni i tihi o njima poželjeti napisati priču. Pjesma će nam se barem jednom učiniti potrošenom, slabom i banalnom, a roman dalekim i nedostižnim; priča je tako nekako čovjeku što bi pričao - pa samo o njoj misli i snatri - baš po mjeri.

Ne moraš da bi pričao čak ni biti pisac; daleko bilo – iako zapravo do dana današnjeg teško da možemo jasno odrediti tko su uopće pisci: jesu li to oni ljudi koji žive od pisanja uopće, ili žive tek od pisanja knjiga, ili su to i ljudi koji pišu tek onako, kako i kada im dođe, kada im onaj trun pod trepavicu upadne, pa ako tkogod pročita to što su napisali - tim bolje.

Jer, svi dobro znadu i to kako priče zapravo mogu stvarati oni ljudi koji pričaju, a nisu pisci. Postoji mnogo priča koje niti su napisane niti zapisane, pa se ipak od čovjeka do čovjeka i od vremena do vremena prenose da bi tako živjele i pronalazile svoje slušatelje; zapravo - one koji će po tim pričama, u njima i s njima sanjati, tražiti i živjeti.

Pričati se tako može na mnogo načina; brzo ili sporo; vješto ili naivno; s mnogo ili malo riječi. Netko će katkad čak pričati i šuteći – pa će tako ponajviše toga reći i ispričati. No, zamislimo sada našeg junaka; čovjeka što bi pričao – toga o kojemu smo zapravo i započeli ovu priču. Nije on nipošto od ljudi s već ispričanim pričama u džepu; njegova se zamisao javila sasvim obična i pomalo neprilična prema onome što radi i kako živi; nitko od ljudi oko njega niti piše, niti priča priče, a još manje tkogod od njih o tome i tako šuti.

Ljudi u našem okružju rade uistinu samo ono što bi im koristilo; od čega se može živjeti i uživati u životu – kako tko već smatra shodnim i priličnim. Rijetko kada čovjek vidjeti može da netko u svijetu oko njega živi od stvaranja priča – pa kada bi ljudima oko sebe priopćio takvo što, odvratit će ti šutnjom, dugim i namrštenim pogledom svisoka ili kakvom kratkom rečenicom o tome da se ostaviš priče i prihvatiš dobra, poštena posla i novca.

- Od pričanja još se nitko nije okoristio, pa nećeš niti ti!

- Jesi li lud, pa što će ljudi misliti o nama ako za to saznaju?

- Znadeš li to o čemu se sve danas piše i priča; pa želiš li od toga stradati, i još sa sobom koga drugoga povući u nevolju?

Mučilo je to s pričanjem junaka ove naše pripovijesti - onoga tko bi priču pričao - dugo vremena; kao kad na čovjeka nasjedne kakav taman i gust oblak, pa ga prati kamo god da pođe.

Slušajući i čitajući tuđe priče i promatrajući lica ljudi što su ih pročitali ili čuli, shvatio je on kako nijedna priča ne može biti netočna. Ljudi mogu govoriti i pisati pogrešne stvari; mogu ih često i raditi - ali ne mogu baš nikako stvoriti pogrešnu priču.

Priče mogu biti dobre ili loše; mogu u se povući onoga tko ih čita - ili ga ostaviti na svome početku bez ikakva traga u njemu. Moguće je načiniti priču koja bi pričala o najružnijim, najgorim ili najstrašnijim stvarima koje možeš zamisliti; pričati itekako možeš pogrešne, lažne i netočne stvari koje su lako provjerljive i oborive - ali i priča od najpogrešnijih i najnetočnijih stvari stamena je i čvrsta poput stijene, samo ako je snažna, bogata i važna - pa traži samo tvoju dušu da je obuzme, osvijetli ili pak unizi i utopi.

Priče se ne pričaju da bi bile točne i da bi potvrđivale ono što oko nas diše, leti i živi - a još manje ono što mi o tome mislimo ili vjerujemo. Priče se pričaju zato jer jedino one mogu u ljudima nešto upaliti, pronaći, probuditi. Netko će pričati usnama ili perom, netko kistom, zvukom ili sjenom, ali baš svi ili će u tebi tražiti predaju - ili zraku svjetla što neumorno i tiho putuje među ljudima, kao što krijesnice putuju tminom posljednjih svibanjskih noći.

Koliko će čega kakva priča uspjeti u nekome pronaći, to već nije samo stvar onih koji su je napisali, njihove vještine ili namjere - već umnogome i onih koji će je čuti ili čitati.

12.03.2024. u 22:22 • 13 KomentaraPrint#^

petak, 08.03.2024.

Dan žena

Priča u koju ste upravo ušli kao glavnog junaka na dlanovima drži baš vas, bezazlena namjernika što luta ulicama grada, pa ga negdje na brdovitoj periferiji uhvati kakva iznenadna kiša ili čak – kako to na vremenskoj prognozi znadu lijepo reći – pljusak snijega iz niskog, olovnog oblaka pogonjenog snažnim i hladnim vjetrom što se sa sjevera upravo spustio nad grad. Uspjeli ste snaći se u trenu i stati pod nadstrešnicu javnog gradskog prijevoza zajedno s još dvoje ili troje ljudi, pa se zbilo ono što ste najmanje očekivali: u taj je čas, dok još niste uspjeli niti izvući kišobran s dna ruksaka što vam bezbrižno visi o leđima – stigao gradski autobus, gotovo prazan. Veselo ste ušli kroz vrata što su se pred vama otvorila, pronašli kartu koju ste poništili na automatu, pa sjeli negdje pri sredini, gdje gotovo nikoga nema – više onako, prema kraju autobusa.

U taj čas shvatit ćete da su negdje u stražnji dio autobusa ušla dvojica mladaca; mužjaka pravih i rasnih, kakvi već po najboljim i najljepšim okrajcima naših gradova brzo i snažno rastu kao što se loza obavija nad njihovim trijemovima i ogradama. Započela je gotovo pa nekontrolirana vika i buka; glasan smijeh i lupanje nogama po sjedalima i podu s vremena na vrijeme odmijeni kakva psovka ili povik; u kutu oka dok ste sjedali shvatili ste da negdje u njihovoj blizini sjedi kakvo staro čeljade, pa vam nije sasvim jasno obraćaju li se oni njemu ili njoj, ili ih čak diraju i guraju, ili se to viče onako, reda radi; da se pokažu snaga, jačina i odlučnost – kako to već mladi mužjaci puni vječne kemije života u nas rade i kako se to od njih po boljim običajima zapravo i očekuje.

Mlado muško s periferije; kakav strašan obrazac na svim meridijanima i u svim vremenima ove predvidive i pomalo već naporne planete. S dvanaest već je naučio akrobacije na motociklu, probao prvu cigaretu i napio se u obližnjoj vikendici sa starijom ekipom; s četrnaest su se možda već njih nekoliko jedne takve pijane večeri, nakon što su raskopali motor prvog Fiata u svome životu - izredali na kakvoj lokalnoj djevojci željnoj malo pažnje ili uvažavanja. Jedine djevojke koje će upoznati bit će isto ovako uplašene, pregažene i ogrubjele kakvi su i oni sami, zakriveni maskama i iskrivljenim govorom poput lutaka; naučit će da je tako braniti se od svijeta oko sebe jedini način koji dovoljno jamči preživljavanje u džungli koju će pomalo početi nazivati društvom. Do osamnaeste imat će već nekoliko prekršajnih prijava za remećenje reda i mira, pa će s ovećim naporom do dvadesete završiti kakvu tehničku, građevinsku ili obrtničku školu – i tu možda za njih život zapravo i završava.

Ma daj, pa nije sve tako sivo – tješite se u sebi. Mora biti da iza ovih zidova u vijugavim uličicama što se spuštaju prema gradu, uz jurnjavu čelične grdosije gradskog prijevoza i tek propupale grmove ili krošnje forzicija, magnolija i japanskih trešanja, kuca srce kakvog mirnog, usamljenog i blagosti željnog dječaka ili djevojčice?

Toliko ste baš znatiželjni da vas to kopka? Pa siđite onda i uvjerite se sami, samo ako ćete biti dovoljno bezobzirni da biste zagledavali iza navučenih zavjesa naših finih kuća i kućeraka. No da; ne pretjerujmo: nemamo mi baš toliko volje i vremena da bismo se bavili još i drugima; dovoljna su ova dvojica što gazduju straga u autobusu pa da po njima možemo poznati čitav svijet - tješite se ne bez gađenja na sebe same.

Dva su, međutim, puta među koja će zapravo ova dvojica momaka moći, ili je možda pravilnije reći - morati izabrati: jedan će od njih završiti tu gdje i jest; nakon godina ispraznog života, ili bunta kojeg jedva da će biti i svjestan, ili potucanja svijetom uz nadničarenje i tminu – vratit će se u smiraj života umrijeti u staroj kući što su je – jer su mislili da tako treba - gradili davno već ostarjeli i oboljeli roditelji; oko kuće i nekoliko strmih i loše poduprtih gradilišta posvađat će se u krvavim razmiricama s bližom i daljom rodbinom nakon što usput svijetom ostavi dvoje ili troje djece ili kući dovede kakvu nesretnu i zlovoljnu družicu. Drugi je put - put među zvijezdama, ali onim zlatnim i šarenim, što vise sa stropova obližnjih birtija i dućana: onaj put u kojemu, kako je netko jednom davno kazao - glupost nije nedostatak – a to je ulazak u društvene strukture; u vlast i slast. Tko bi ga znao, pitat ćete se pomalo zlobno, što od toga zapravo očekuje ovu dvojicu momaka koji sada tako glasno putuju svijetom, da svatko znade i na umu imade kada bekrije u grad silaze?

U takvom vas razmišljanju prene zvuk nekog udarca, jauka, što li; pitate se biste li se okrenuli ili ne bi; je li u takvoj situaciji najpametniji učiniti da nam se čini kako ništa nismo čuli – ili postati dionikom kakve oveće nevolje; je li pametno pomagati slabijem ili nije. I dok vi tako razmišljate i dvoumite se, pa vam se oči susreću s putnicom što sjedi s druge strane autobusa i oprezno se poput vas okreće prema stražnjoj strani – otvaraju se vrata na novoj stanici, a na njoj u autobus ulazi ona; ona koja će promijeniti sve.

Brzo je pored vas prošla odbijajući se i hvatajući se da ne padne u kretanju i ubrzavanju vozila; trajalo je sekundu ili dvije; bilo je dovoljno samo da vas zapahne miris svježine s njene odjeće i tijela. Ni ovog se puta niste okretali; čemu biste uopće – ali već kako je autobus krenuo, shvatili ste da je u stražnjem dijelu zavladala grobna tišina; da su se ona dvojica huligana smirila i zašutjela, kao da su u zemlju propala, pa se sada usuđujete tiho i jedva primjetno okrenuti prema nazad.

Da, bilo je baš kako ste u prvi mah i pomislili; sjela je točno nasuprot njima tamo, na kotaču autobusa, čak niže od njih dvojice, gdje se sjedala susreću gledajući jedna prema drugima; bez ikakva straha, srama ili nelagode – ušla je u njihov svijet kao što jutrom tek otvoreni cvijet trešnje pozdravlja olujno nebo, prvi vjetar i kišu.

Eh, što može dobro u ženi, to nitko nikada neće umjeti; pomislite veselo. Uopće zapravo niste uspjeli niti promotriti je, pa sada više zamišljate nego li se sjećate: nije ni visoka ni niska, ni debela ni mršava, ni ružna niti lijepa; kosa joj nije niti duga niti kratka, a oči niti plave niti crne; možda je tek prešla dvadesetu, pa užurbano kasnim jutrom žuri stići na prvo popodnevno predavanje nakon što je odradila neku jutarnju smjenu u kakvom dućanu ili kafiću, kuhajući prve kave i natačući prve konjake i travarice očevima i stričevima ovih što su do maloprije bučili otpozadi. Nosi hlače, košulju i dugi kaput; vrat je od zime što još uvijek ne posustaje zaštitila kakvim dobro pletenim šalom, a u ruci joj je neka knjiga i s glave u brzini skinuta kapa; njeno slabo ili nimalo našminkano lice ponajviše prekriveno kosom što ju je raznio ovaj vjetar teško je pamtljivo sve dok vas poput preplašene srne ne utopi u svojim očima – a to se, možete biti posvema mirni, vama baš nikada neće desiti, no desilo se, još kako - onoj dvojici nevoljnika.

Jer, sa sobom i svijetom pomireno i ostarjelo muško dobro znade ono što je uistinu – samo ako nisi zao ili bolestan - jedina dobra strana vječna i nepromjenjiva zakona strašnoga patrijarhata: ako ti ništa ne učiniš, ništa se, eto - baš nikada neće niti desiti. Pa se tisuću puta upitaš: kako je, pobogu, tim ženama kada tako rijetko smiju birati a često primati ili odbijati; gadi ti se već taj skriven a tako jasan jezik i kodeks kojeg moraš trpjeti i gledati kroz život kao da je zakon prirode i jačega i kao da je svijetu i ljudima dan svisoka otpočetka, poput vode, zraka ili travki, da ga udišemo, pasemo i napijamo se iz strašne naravi tog uzvišena i nedodirljiva kanona do samog konca.

Eto, jedino što se protiv takve stijene od snage, sirovosti i praznine može učiniti, to je gledanje u oči: tko je jedne oči jednom ugledao, ušutio je i umirio se zasvagda, pitajući se konačno već jednom nakon godina i milja šutnje - kamo ide i što zapravo želi i je li ono što toliko želi baš njegovo, ili je nešto prihvatio i pristao na to samo zbog toga što su mu jači i važniji oko njega rekli da tako učini, pa je u nekom času uvidio kako je tako dobro i kako se ubiru plodovi; čineći ili propuštajući tako i on sam?

Ona je tako postala Ona: ona u koju nije moguće zaljubiti se niti zaboraviti je, samo ako je sretneš, pogledaš i tako upoznaš, kao što bi upoznao travku ili laticu, pa ako imaš osamnaest ili dvadeset, kada ti još sva ta snaga, tmina i težina tutnje u ušima poput bolesti ili kakve sjene – pomisliš ono što će te jednoga dana uistinu spasiti: bi li ona mogla biti dio moga života, ili još bolje - bih li ja ikada smio i umio biti dio njena? Ona je to za koju ti je od prvog časa jasno kako je ne možeš imati niti posjedovati, jer nije stvar, pas ili prva sunčeva svjetlost pa da je uspiješ uhvatiti jutrom poput paučine i pospremiti je u kutiju sjećanja što je nosiš sa sobom još od davnina. Ona je još jedino mjesto gdje se ovaj strašni, ogrubjeli i već dobrano prepukli i propali svijet može izliječiti – i samo je na nama razumjeti i odlučiti dopuštamo li takvo što ili se vječno opredjeljujemo za propast i gluhoću.

Baš kao u ovom autobusu što se već spustio u grad, pa polako i tiho grabi sivim i dosadnim ulicama; tako se nevolja, grubost i zlo mogu kao od šale jednom za svagda izliječiti jednim lepetom leptirovih krila.

Sada više ne zamišljate, moj putniče - nju; sada zamišljate jednog od dvojice ovih mladića. Ušutio je i usukao se u se poput umorna mačka; čitava jedna planina ljepote, smisla i značenja pala mu je niotkuda u naručje i poklopila ga jednom zasvagda. Možda ipak nije baš sve propalo, s neskrivenim smiješkom na svome licu morat ćete i vi pomisliti dok budete napuštali autobus na posljednjoj stanici, uz škripu tramvaja i posljednje kapi kiše na asfaltu.

08.03.2024. u 08:53 • 17 KomentaraPrint#^

nedjelja, 03.03.2024.

Gledanje


stoimazavidjeti


- Imaš još puno?
- Pet minuta.

Obučen i obuven sjeda na stepenice u hodniku; pregledava podsjetnike i vremensku prognozu na mobitelu; još mu je samo preostalo obući jaknu koja visi kraj ulaznih vrata.

Ona maže lice nekom kremom u kupaoni, onda će mazati ruke, pa vrat; nakon ruku – znade on već to napamet – zamolit će ga da joj pridigne kosu tako da može namazati i dio vrata ispod tjemena; zaboravila je prije mazanja skupiti kosu na vrhu glave.

Uvijek kada vidi da je to zaboravila, znade kako će tada on poslužiti za taj posao; njene ruke već su masne od kreme i ona ne smije sada njima dirati kosu. Nekada davno, dok su još svakud žurili i dok im zajednički izlazak iz kuće nije bio tolika navika - pitao je: a otkud ti znaš da su moje ruke čiste, na što je dobio prodoran i oštar pogled, pa takvo što nije više ispitivao.

Drugi put na koncu tog rituala trebat će joj skupiti kosu kada obuče jaknu – tada će njenu kosu s obje ruke uzeti negdje ispod tjemena pa izvlačiti prema gore, polako i jednakomjerno – da je ne bi počupao. Kada sva kosa padne na leđa, stavlja dlanove na njena ramena pa je tako drži nekoliko časaka; pogledi im se susreću u mrakom okupanom ogledalu kupaone; vrata su baš toliko odškrinuta da je moguće u njemu vidjeti njihove oči.

Tada mogu poći dalje.

Kada izađu iz hodnika van na verandu, predstoji još posljednji pregled stvari iz njena ruksaka: mobitel, novčanik, ključ i naočale. Monoklina; smislio je taj izraz prije nekoliko godina; kada je ostala bez posla i kada su počinjali zajedno izlaziti a da užurbano ne idu na posao; tada je zapravo sve ovo i započelo; u danima kada on ne radi u gradu, već od doma, pa uhvati nekoliko sati samo za njih – odlaze zajedno van spremajući se bez ikakva pritiska, gledanja na sat i žurbe. Posve im je svejedno koliko pojedini dijelovi toga puta traju; ono što je važno jest da traju.

Monoklina; samo njima poznato značenje ove riječi: nitko se osim njih na njenu koncu ne bi sjetio naočala – a naočale gotovo da su najvažnije; bez obzira na godišnje doba, pa čak i vrijeme (osim kada pada kiša ili je vrijeme izrazito tmurno) služe joj za to da u prvim minutama dnevna svjetla prevlada tegobe s očima.

Postoje vremena, faze, etape i doba u životima dvoje ljudi. U svakom od njih moguće je pronaći ono što ih spaja ili razdvaja; što je vremena iza dvoje ljudi više, to je onoga što razdvaja manje - samo ako se potrude gledati.

Kako se događaji budu nizali, ostavljat će njih dvoje same u sve većoj praznini; što su dulje zajedno, to sve više bivaju napušteni od svih i svega. Budu li umjeli biti dovoljni jedno drugome, praznina oko njih postat će nezamjetna.

Onu riječ stvorenu za pamćenje on više gotovo da i ne izgovara; to nakon nekog vremena nije potrebno. Ne treba ti više ništa osim naočala; govori joj dok se oboje smiješe: s malo ili bez novca i novčanika odavna su već naučili hodati svijetom, pa više kao da i ne primjećuju kada ga imaju i koliko ga je; još uvijek svaki otkriveni dukat po džepovima u njih izaziva osmijeh i veselje; na mobitel ih ionako neće zvati nitko tko im i bez toga ne bi mogao banuti u bilo koje doba nenajavljen, a da ih to ne obraduje; dovoljan im je jedan jedini ključ za njih dvoje - zato će ga trebati pažljivo spremiti u džep; ionako se rijetko razdvajaju. Doista: od te četiri stvari ostale su još samo naočale.

- Nekada sam ti možda pred suncem pravio toliku tamu da ti pored mene sunčane naočale nisu trebale - govori joj tiho; zadovoljan je jer takva misao podupire njegovu ideju o tome kako je čovjek bogatiji što mu manje stvari treba.

Kada sunca ne bi bila toliko jaka a njene oči već osjetljive i nježne, pomisli on, možda bi se moglo i bez sunčanih naočala, ili - lako je za naočale - istinski važno je biti bez zabrinutosti; njene zabrinutosti: što će se zbiti ako ih zaboravim?

- Ne sjećam se toga (dosta joj je sjećanja na tamu za čitav jedan život - dalo bi se iz tona njenih riječi zaključiti); možda ljudi imaju pravo: sunce je svake godine sve jače - odgovara mu ona glasno.

Doista, sada i on vidi - jedino što im zapravo treba to su jedan ključ i jedne naočale; sunčane, za njene oči; one ispod koji će, kada stanu negdje na putu pa je pogleda u njih, nazirati iskre od kojih mu postaje toplo tamo negdje niže.

Sve ostalo postalo je nebitno.

Ona njegova riječ koja pomaže pamćenju ne uključuje upaljač i cigarete; to je nešto što ne bi bilo loše s vremena na vrijeme zaboraviti; ona znade da on tako o tome misli, pa nikada ne poteže pitanje o tome zbog čega smišljena mnemotehnika ne uključuje i ove dvije stvari. One ionako najčešće stoje već spremne u džepovima jakne.

- A što ako si sva jaja stavila u jednu košaru? - upita je on, sada već posvema blizu vrata.

- Možda nikada nije niti bilo neke druge košare - odvraća ona odlučno izlazeći.

Nema se više puno toga za reći; ostalo je samo gledanje; dobro, možda jednom i diranje; dodirivanje, polaganje ruku, pomicanje dlanova s mjesta gdje su pali - na neka druga mjesta. No, nija ova priča o tome, o tome ovaj vaš nespretni pisac može kojom drugom prilikom, ako mu dopuste da ih zatekne tada i takve; ova priča završava gledanjem. Zato on zaključava vrata prethodno navlačeći jaknu pa ruksak obješen na ventilu radijatora u hodniku, a onda sprema ključ u džep hlača. Samo ako polaze vozilom dalje, onda taj ključ odlaže u pretinac vozila – kako bi njena ruka mogla dirati njegovu nogu dok vozi. No, ovoga puta vozilo ostaje u dvorištu: ključ može spustiti u džep hlača. Velim vam, nije ova priča o diranju.

Sada su još pod trijemom verande; znade on dobro zašto je ona zastala; da ga pita: a ti nemaš naočale?

Njegove sunčane naočale negdje su u ruksaku, možda mu posluže kada sunce postane jako; no ono što nju zanima nisu sunčane naočale – nego to zbog čega nije ponio naočale za vid koje je do maloprije nosio, još tamo za računalom.

- Nemam ih zbog čega nositi kad sam s tobom; ti ćeš gledati za mene. Sve što trebam vidjeti mogu vidjeti bez njih.

03.03.2024. u 18:28 • 17 KomentaraPrint#^

četvrtak, 29.02.2024.

Aleksandar Tišma: BESMRTNICI

Ovo je ljubav:
kada živeti
ukida potrebu
da se čini.

Kada je dovoljno
da govorim s tobom
ili ćutim s tobom
ili da te gledam
ili samo vidim
ili samo znam da si tu
ili samo znam da jesi
da još nisi mrtva
pa ne može ništa da me spreči
da preživam tkivo naše uzajamnosti
to sve gušće, sve dublje tkivo
što nas sve više opija i sve dalje
odvaja od smešnog
sveta smrtnog
smrtostrepnog.

29.02.2024. u 09:13 • 15 KomentaraPrint#^

nedjelja, 25.02.2024.

Kroz šumu, patetično i usput, jednog siječnja


neboikrosnje

potok-odozdola

potokzatopljen

Dok sunca sjaje a neba se plave, valja nama poda njih. Još šušte vjetrovi pustim kukuruzištima i još teku ledene bistre vode pod šibljem što se na suncu ljeska a nad njih se naginju visoka gola debla što su nekada izvirivala iz žbunja. Prazne su livade; neutješne su i same krošnje nad njima; nestrpljiv je i težak ledeni uzduh koji se dolinom nezvan i moćan podnevom valja. Pod njim leži vječna tajna života što će se kroz možda mjesec dana objaviti; tišina, strpljenje, očekivanje, osluškivanje: najveća nagrada nevoljnim lutalicama i ostarjelim zgubidanima besmisao je njihovih koraka i vruća čežnja njihovih tihih uzdaha.

Tko je zažmirio i ovakvu plavu jednom vidio, taj će je tražiti dok god za sebe znade.

25.02.2024. u 18:12 • 13 KomentaraPrint#^

petak, 23.02.2024.

Franz Kafka: NOĆU


(Pripovjetke i prozni fragmenti, Oceanmore 2016.)


Utonuti u noć. Kao što katkada spuštamo glavu ne bismo li razmišljali - e na taj način sasvim utonuti u noć. Uokolo spavaju ljudi. Mali je to igrokaz, nedužna samoobmana, da spavaju u kućama, u stamenim posteljama, pod stamenim krovom, ispruženi ili skutreni na madracima, u ponjavama, pod pokrivačima, a zapravo su se našli na okupu kao nekoć davno i kao što će se naći opet, usred pusta krajobraza, u logoru na čistini, nepregledan broj ljudi, vojska, narod, pod ledenim nebom na ledenoj zemlji; popadali ničice gdje se ranije stajalo, čela pritisnuta na ruku, lica okrenuta prema tlu, oni mirno dišu. A ti bdiješ, jedan si od stražara, zibaš zapaljeno drvce s hrpe pruća kraj sebe da pronađeš sljedećeg. Zašto bdiješ? Netko mora bdjeti, tako je rečeno. Netko mora biti tu.

(1920.)

23.02.2024. u 07:08 • 14 KomentaraPrint#^

ponedjeljak, 19.02.2024.

Plodovi

Svjedočanstvo vrijedi više od oblikovana svjetonazora; ljudi smo, dogovorit ćemo se - ali biću, stvari ili pojavi koje su naše oči gledale vjerovat ćemo više od puke riječi o njima.

Dug je put od nazora do svjedočanstva, jer ljudi oko nas od nas traže dokaze; sasvim je shvatljivo kako ih ne zadovoljavaju obična obećanja. Riječi su slabe, neutješne i višeznačne, čak i izvan prevrtljivih misli. Događaji su sporadični i slabo upravljivi ali čvrsti; svjetonazori su teško razumljivi; konstruiraju se dugotrajnim i zahtjevnim procesima i traže nesrazmjeran angažman pružajući pri tome malo jamstava dobrom.

Ipak, najviše od svega sami volimo prebivati u jeziku, kući bitka: najmanje je bolno a može biti lijepo. Ljudi su jedni s drugima iz koristi; ako je jezik kuća bitka, kako reče gospodin Martin - interes je njegov društveni dom što se čovjeka tiče, to se čini meni - a tko takvo što poreći umije, ili je zvijer, ili sam bog. Bitak van društva slabo je cijenjen, nezamisliv i malo kome potreban. U okućivanju spomenute kuće stanuje čovjek; i oni što misle i što pjevaju čuvari su tog okućivanja; ni pjesničko ni mislilačko kazivanje ne umije izići izvan čovjekove društvene uloge, položaja i moći; ako katkad umije - slobodno ga možemo nazvati uzorom i veličinom, zar ne?

Znanje nadima (pa često ne jamči ništa osim nemira); ljudi koji drže da mnogo znadu o tome kako stvoriti spokoj najčešće svojim ponašanjem svjedoče nespokoj. Istina oslobađa - ali često jamči pustoš samoće, jer mnogima samoća i nije drugo do li vjesnik pustoši. Tek za ljubav vele kako izgrađuje - ali čak niti dvoje ljudi koji tvrde da se vole ne bi se lako mogli dogovoriti oko toga što ljubav uistinu jest.

Samo djela mogla bi biti prikladna drugima zasvijetliti u tmini - a svjetla u tmini bit su odnosa i jamstvo uspjehu čitava projekta; ne o nama i radi nas - nego radi drugih ljudi; pogotovo onih do kojih nam je stalo.

Čovjek se o čovjeka brusi, a po davanju poznaje; van davanja malo je plemenitosti - ako već nju spominju, radi podsmijeha, rugla i zluradosti mnogih.

Siromaštvo duha stoga može jamčiti blagost, dobrotu i radost; svu silinu važnosti i ozbiljnosti nečijeg znanja u prah može srušiti svjedočanstvo nemira koje bi iz kakva djela - a još više: riječi - proisteći moglo.

Poznat ćete ih po plodovima, tako se, konačno – izgleda - s pravom kaže.

19.02.2024. u 20:13 • 10 KomentaraPrint#^

subota, 17.02.2024.

Kip domovine leta 188., A. G. Matoš

.........

Lezi, babo! – dreknu neko.

A ona potresena skoči na noge junačke i baci kao molitven pogled na sionog Bana: u sunčanom se zlatu blista kalpak i menten, a ljuta mu se krivošija u snažnoj desnici kao zapalila…

I u babinoj duši sine dan kada ga je djevojkom ovdje gledala s njegovim ilercima.

Uto bocne onaj časnik svog konja i uz urnebesni hura i smijeh preskoči poštovanu tovarušicu općepoznatog purgara Pogačića. Zemlja zatutnji, a gusa poleti kao vijor preko piljarskih klupa i stočića.

*

Poslije nekoliko sati jedva nađe poštovani Pogačić svoju ženu.

Prućila se kao panj pored svojeg tronoška. Po amazonskim joj se grudima prosuo luk, peršun, voće, salata i krunice različita cvijeća.

Prisvenula, sirotica. Čelo joj probijeno, a po požutjelom se licu uhvatio sir od krvi kao sok od jagode ili višnje.

Nebavac Pogačić zapuca zdvojno prstima, udari se tronoškom po čelu, stane Pepicu podizati na noge i pipati joj srce. No Pepičino je junačko srce stalo da se malo odmori. I zlosrećnik otrči u najbližu rakijašnicu i baci u kljun čitav polić rakije.

Odnijeli ga u Bolnicu Milosrdne braće.

I nju i njega zakopaše krišom – krišom, dragi čitaoče, krišom…

17.02.2024. u 10:00 • 8 KomentaraPrint#^

srijeda, 14.02.2024.

Je li drug Krleža postrojio Štefa Loborca


"Pustite vojnike neka idu. – Ali, gospodine, to nikada nitko nije napravio prije Vas. – Znam, vjerojatno neće ni poslije mene. Nisam ja nikakav državnik, ja sam pjesnik…" Damir Pilić, „Tito očima Krleže“

Težak i suh pustinjski uzduh pružio se nad ravnicom. Drug Tito sa svitom odmaglio je negdje prema Kairu; Naser čeka, državnički poslovi zovu. Za to vrijeme drug Fritz sjedi na nekom trijemu dok mu nataču vodu s ledom u čašu; kamenice i datulje su na stolu, ali nije drugu Fritzu do datulja i kamenica, naužio se on takvih stvari po plavim podrumima posljednjih godina otkada se riješio Dide i Đide; druge stvari njega muče.
Drug Fritz misli, ima li to moje pisanje ikakvog smisla, i hoće li ikada po tim aleksandrijskim knjižarama prevesti moju Baraku Pet Be, a ako slučajno ikada i hoće – kakvog će to smisla imati u ovoj žutoj pustoši, među ibisima i palmama koje njišu grane, samo još nema trubadura koji će to opjevati.
Dižu druga Fritza iz njegove fotelje; vrijeme je; prva delegacija je u Kairu, on je druga, sporedna, mora krenuti u nekakvu Ismailiju, da tamo obavi državnički posjet druge razine.
I tako druga Fritza dovezu u tu Ismailiju, još u njoj nisu otvorili sveučilište i još Suezom brodovi plove, šezdesetisedma tek treba da se desi pa da ljudi opet kao što su osjećali i kao što će za hiljadu godina osjećati - vide kako je suh pustinjski pijesak od prokletstva rata i smrti. Izlazi on iz dobro zaleglih kola, natače onaj šešir široka oboda na čelo, boreći se sa snažnim pustinjskim vjetrom da mu ga s ćele ne otkotura po ovom bliještećem moru, a pred njega izlazi protokol i svita; gurkaju se reporteri i fotografi, nije to mala stvar: drugi Titov čovjek stigao je na kanal.
- Jour ekselensi, spešal militari junit in Jour onor – pokazuje gradonačelnik rukom u daljinu, prema hrpi muškog mesa pravilno postrojenog na pijesku pred zgradom.
Drugu Fritzu krupni grašci znoja klize ispod bijelog ljetnog šešira; pa mrko odmahne rukom nekamo prema vodi. Sjeti se u tom času Tita kod Gavelle, na dočeku Nove četrdesetprve kada su oko njih ljudi govorili – ah, u ovoj će godini sigurno rat; eh, Bog moj! Rat! A što se tu može? Već gospoda doktori znadu što hoće kad guraju taj rat!”... pa inženjer Babić smireno, s onim svojim plavičastim osmijehom u očima veli; hoće, hoće, samo u ovoga ja neću ići kao feldvebel.
U toj pravilno poredanoj gardi drug Fritz vidi ono o čemu je pisao prije pedeset godina; vidi svoje Loborce, Peseke i Trdake i Blažeke; vidi obične zagorske i podravske kumeke i kmetove i seljake; bog ih ubio, na svim su paralelama i meridijanima isti; vidi njihove slamnate krovove po kojima znadu padati vode nebeske, koje su im ostavili njihovi djedovi, a djedovima njihovi djedovi, pa se ispod njih dade sjediti na trijemu, kako je drug Fritz malo prije ispred hotela i sjedio - i pućkati brezove lule i misliti kako su slamnati krovovi sjajan izum, jer ti voda po glavi ne pada s neba i suh si. Sve on to vidi, a ponajviše od svega vidi leševe tih mladića, jer kroz samo koju godinu opet će stići nekakav rat, jer se kanalom mora ploviti, ili ne mora; mora se samo umrijeti i plaćati porez. Pa će navrijeti Izraelci i Egipćani i suniti i šiiti, i Moluci i Tatari i ratovi križarski, da se kralja Dmitra kamenuje i kletva ostvari; i vatra nebeska će nadrijeti i navrijeti kao ovaj Nil što iz srca prašume navire u more – a meso muško, obično kvrgavo i žuljavo znojno muško vojničko meso stajat će u pravilnom redu pred drugom Fritzom postrojeno njemu u čast, šespet, trbuh unutra, prsa van, jedno uvo oću da se vidi....!

I onda drugi Fritz polaganim korakom ispred gradonačelnika, đenerala i ostale svite dolazi negdje baš pred sredinu voda; onako – da mu i slijeva i zdesna ne ostaje ništa drugoga za ispuniti vidokrug pa značajnim naklonom glavom salutira; dobro je vojsko; ostav, možete sad u svoje spavaone i kupaone, u svoje klaonice i spavaonice; Nil i dalje teče nizvodno; dok teče bit će vojski i klanja i vodova počasnih i nečasnih, što se tu uopće učiniti dade?

Pa dok gleda pod šljemove u one crne i duboke vojničke oči, drug Fritz susreće se s pogledom samog Štefa Loborca, neotesane kalničke seljačke ljudine; a Loborec kao Loborec – o čemu bi sanjao nego o bijegu i o tome kako će nekakvog poručnika zaliti vrućom kavom; Loborcu Štefu svrdlala je i tu, pred samim drugom Fritzom u stroju uvijek jedna te ista misao: da se tamo dolje u selu, gdje su noćili, zavukao u štalu i zakopao u gnojnicu i tako ostao do noći, bio bi se riješio svega i mogao bi da se vrati svojoj ženi.

Sjeti se svega toga drug Fritz, pa se namršti i stane. Neće on tako. Smračit će se njemu pred očima, a u tome mraku i pustoši pred oči mu sleti jedna mala, obična, iskrzana kutija olovnih slova, pa drug Fritz odjednom pomisli: nećete vi mene preveslati.

Nakon duge šutnje, stojeći pod onim neizdrživim pustinjskim suncem odluči da je dosta, pa će onoj bagri masnoj i bijeloj i važnoj reći:
"Pustite vojnike neka idu.
– Ali, gospodine, to nikada nitko nije napravio prije Vas.
– Znam, vjerojatno neće ni poslije mene. Nisam ja nikakav državnik, ja sam pjesnik…"
Neće oni mene razumjeti, da me razumjeti mogu, ne bi ovdje niti bili – mislit će poslije dok gleda kako se vojska miče na mjestu, skida šljemove i pali prve cigarete. Kakva bi to vlast mogla razumjeti pjesnika pa ga prihvatiti prije državnika? Mislit će oni za mene, što tu ovo piskaralo sebi umišlja, da će promijeniti svijet u pet minuta, a nema nego još par mjeseci da će ona židovska ili tko zna koja paščad udariti na nas kao poplava, ili ćemo mi na njih, ili nećemo, samo da se Naser i Tito dogovore u Kairu.
Pa sjedne opet negdje pod trijem; pod bijele plahte u tikovinu; natoče mu još vode s ledom, a on duboko uzdahne i bijelom maramom iz džepa obriše oznojenu ćelu.

Kada bi sada mogao pitati Tita; je li dobro napravio – što bi rekao? Ah Tito, kladio bi se s Rankovićem da bi nakon sedmog piva iz Fritza negdje u dubokoj noći izvukao priznanje kako su Izraelci bili izazvani prvi napasti. Pivo, pivo se s nekim ne pije radi toga da ti ljudi nešto priznaju, nego da nešto priznaš sebi. Naviknuti se na to da je čovjeka natjerati na neko priznanje vještina, a kamo li vrlina - ne mogu baš svi.

Postrojiti Štefa Loborca značilo bi da si postrojio sebe sama.

14.02.2024. u 15:11 • 7 KomentaraPrint#^

ponedjeljak, 12.02.2024.

Počivali u miru

Nevolja očito ne dolazi sama.

Danas tijekom dana na portalima saznao sam kako je preminuo profesor Šandor Dembitz, tvorac alata ispravi.me. Ne samo da sam dužan kao čest i prilično nespretan korisnik zahvaliti na sjajnom alatu, putem kojeg sam recimo otkrio kako jako malo pojma imam o korištenju prijedloga s ili sa, nego je poslije ispalo da je siroti čovjek preminuo bolestan, desetak dana nakon što je dobio unuka; iako smo ženidbama postali neki daleki, daleki rod, tek sam danas povezao konce i saznao za sve.

To sve, to vam je jednostavno ovo: da sam izgleda ipak bio u pravu ako nikada, čak niti kada sam odrastao i postao star, dosadan i sumnjičav - nisam pomislio kako su sasvim nestali oni stričeki i tete koji negdje okruženi gomilama papira, ili epruveta, ili tko zna čime još - češu brade i smišljaju praktične načine da ovaj svijet bude još barem za milimetar bolje mjesto.

I onda navečer sleti još i vijest da je preminuo Pera s onoga sveta; Petar Luković; čovjek čiji su tekstovi u najstrašnijim godinama svjedočili uživo kako onkraj Dunava i Save, ma u što nas uvjeravali, ne hodaju ljudi s rogovima.

Ime mu je bilo baš takvo kakvo je trebalo biti: govorilo je da matična postaja uvijek mora imati nekog majora Toma koji će izvještavati o sjaju zvijezda i ostalim tričarijama; za slučaj da netko odabere zaboraviti na njih.

Ništa ljude toliko ne može dovesti u nered kao pomisao da su bolji i vredniji od drugih; na tome stalno treba pomalo turpijati.

Eto, dužan sam tim ljudima zahvaliti za ovo što sam napisao da su dali. Barem meni, a ne sumnjam da i još nekome.

12.02.2024. u 22:47 • 5 KomentaraPrint#^

nedjelja, 11.02.2024.

Obrana posljednjih dana



Ovo o čemu pišem ne morate toliko pozorno čitati; ono što o tome mislite ionako ste davno već osjetili kao dobro i potrebno u svojim srcima – pa znadete da ćete učiniti tako kako držite da učiniti treba, sa sobom i – što je možda još važnije – sa svojom djecom, ili djecom vaše djece, svakome po potrebi i volji.

Svakako važnije od toga da pročitate ovih nekoliko odlomaka jest to da nešto zamislite; nema vam tu sada nikakvih slika niti fotografija koje bi vam u tome pomogle - morat ćete zažmiriti, pustite sad čitanje; pokušajte zamisliti dječaka pod šljemom: ošišan je na moguće dva ili tri milimetra duljine; tek toliko da nije obrijan i po tjemenu – pa da mu se krupne kapi znoja što se skupljaju pod tim šljemom ne slijevaju sasvim na čelo i lice. Kažem – lice. Lice? Možete li zamisliti to lice; lice preplašenog djeteta na koje se viče – svakog dana iznova i iznova; djeteta u društvu istih takvih, stotina i tisuću djece – koji gotovo svi, ili čak svi – imadu samo jedan jedini san kojeg sanjaju i budni, i uvečer kada liježu u prljave, skučene postelje, da se isplaču u tišini spavaone, da ih nitko ne čuje i ne vidi; da plaču onako kako plaču posramljena i uzapćena djeca, tako da im suze bez ikakva šuma same teku niz obraze; san je to o domu, o izgubljenom zavičaju, o radosti i o vremenu koje teče u nepovrat.

Poslije se čivjek navikne, ostari, pomiri s time da svijet kojeg živi nije onaj kojeg je sanjao; djeca prestaju biti djecom do časa dok još imaju nade da potonji negdje čeka na njih.

Eto, ako vas smijem zamoliti da zamislite taj prizor, onda ćete ga najlakše zamisliti baš ovako: zamišljajući dijete koje ležeći na leđima plače u tišini, dok mu vrele suze namaču jastuk slijevajući se po ušima i oko njih niz glavu.

Hoćete li tu stati, ili ćete poželjeti od djeteta stvoriti muškarca, onako - po svome ukusu, kako to već vojske tisućama godina čine?

Jer, dobro zapamtite: nije muško tko za vojsku nije!

- - - - -

Mnogo je oduševljenih mogućnošću ponovnog uvođenja vojnog roka. Dobro, ankete nisu baš pouzdan znak – pogotovo ako se sami javljaju ljudi koji u njima žele sudjelovati; sigurno da će oni koji su za uvođenje nekog oblika vojnog roka biti glasniji i određeniji od ostalih. Ili – od mene, svejedno mi je.

Jer, vrag je uzeo šalu. Iako, kada smo mi to šalu uopće imali, da bi nam je vrag uzeo?

Velite vi češući bradu, mora se mladost nekako privući narad ognjištu; mora se naći i postaviti nekakav red i zakon; dvadeset i više godina razularilo se to mlado muško meso u neredu i nemoranju i mekoći, pa ga sada konačno valja privesti smislu, svrsi i pravilima. Dapače; spominju se i žene; hej – djevojke koje bi služile vojni rok; pa zar je dotle došlo da ni muškost više nije dovoljna narodnom geniju mesa gladnome?

Nego, recite vi meni, jeste li vi uopće ikada u životu vidjeli hrpu muškog mesa na okupu? Mislim, ne onako, na nekakvoj pauzi za vrijeme posla, ili na utakmici, muškarce koji su se tu manje ili više našli od svoje volje; tu vam se radi o mesu koje je dovabljeno i dotegljeno strahom, a bome ponekad i batinom u kakvu dobro zidanu kasarnu; katkad djeca, češće već zreli muškarci – u tom času oslobođeni od stega i obveza svakodnevnog života, od svojih matera, žena, punica, pasa i papiga; toplo, smrdljivo, ružičasto muško meso koje tisućljećima već komadaju i čereče bajunete, koplja, tanad i geleri, meso što ga prži vatra i viju mrazevi i vode biblijske kao što potoci peru kamenje i šljunak pretvarajući ga u mulj, prašinu, ništa?

Meso koje ne možeš drugačije dovesti u red nego prijetnjama i strahom od kojeg se utroba zgrči, volja nestane a oči zamute; strahom za vlastiti život, postrojse marvo, šespet?

Niste? Niste se nikada pitali, kada ste takvo meso vidjeli na okupu: pa gdje ja to zapravo živim? Što te ljude koji su ovdje utjerani u tor kao ovce ili da prostite svinje drži na okupu - nekakva ideja nacionalnosti, zajedništva, da se razumiju (a u stvari, ne razumiju se nikako, i tek s tim ljudima koje razumiju oni najbolje razumiju to nerazumijevanje); činjenica da su im spolni organi obrezani ili nisu, da se peru često ili nikako, da sanjaju o tome kako nešto staviti u se na se i poda se?

Naravno, prije svega treba ovo važno narodnosno pitanje sagledati u svjetlu izborne supergodine. Nije malo glasova koje se ovakvim čime dade priskrbiti; a glasovi, to sućanstvo političkog života – vredniji su od ideja, ljudi i načela.

Dalje, treba jasno odrediti o čemu se tu zapravo radi: trideset ili devedeset dana kampiranja nije isto što i vojni rok; jedna je stvar učiti se odsustvovanju od materine cice, a druga preživljavanju, borbi i rukovanju oružjem; pa što se uopće i može učiniti u trideset dana? Zadovoljiti nestrpljive, oprezne i nemirne domoljube, potrošiti novac – a ne dobiti ništa ili neupotrebljivo malo; najvjerojatnije.

Nisam ja to smislio – ako ste čitali, onda ste već mnogo puta pročitali kako su to drugi napisali; ipak ću ovdje po stoti puta ponoviti kako je vojska na žalost samo vješta kombinacija zatvora i ludnice. U dvije sam vojske bio; dvije sam godine života u njima potrošio; možete mene slobodno o tome bilo što upitati. Previše onoga što nije dopušteno u životu, dopušteno je, dapače – poželjno po vojskama; vojske su i osmišljene zato da bi se silom, ubijanjem i razaranjem moglo doći do ostvarenja koja bi inače bila nezamisliva; tko može uživati u vojsci s tim sigurno da nešto baš nije posve u redu.

U vojsci je sasvim normalno provoditi svoju volju silom, pa kako ćeš nas, marvu mušku drukčije u red dotjerati; nerijetko i ne samo verbalno, nego fizički; prije nego svoju djecu pošaljete negdje gdje će ih fizički kažnjavati, tući, izgladnjivati, braniti san, premarati satima u nekakvim požarstvima, stražama, neljudskim uvjetima i društvu; noćima i ledom i vatrom i strahom i glađu - promislite dobro: želite li im takvo što?

Jer, ne sumnjajte, kao što su dvojica vodećih ljudi u državi vješto izbjegli rat (a jedan, onaj domoljubniji, čak i služenje bilo kakvog vojnog roka) – zar mislite da se takva priča neće opet ponoviti; da neće ponovno kao i u svakoj nevolji - nagrabusiti sirotinja, oni koji su pošteni, tihi, neprimjetni; koji nikoga ne poznaju i nigdje se ne umiju provući i iskobeljati?

Obrana domovine? Ma dajte, najte. Pa nije to posao svakoga; braniti se domovinu onomad, kada su heroji zemljom hodali a ljudi im se izmicali da ih ne sputaju – vele ovi isti koji zagovaraju vojni rok – nije dalo s opaticama i svecima; trebali su psi rata i loši momci navikli na grubost i silu. Zašto bi ovaj puta bilo drugačije; zašto malena, dobro obučena, plaćena stajaća vojska ne bi bila dovoljna kao kostur oko kojeg će se graditi tkivo obrane; samo ako ćemo to tkivo uopće u budućnosti imati i htjeti nečime graditi?

Jer, ne zaboravite: nema te države koja se umije obraniti bolje od one koju njeni građani braniti žele. Ima li bolje potvrde za tu tvrdnju od posljednjeg rata i sudbine one zlosretne raspale i odumrle države koju više nije želio braniti nitko kao da je obična lešina; jedini kojima je bilo stalo do nje - bili su spremni samo napadati?

Pa zašto bi ovaj put bilo drugačije?

Da je devedesetprve bilo toliko branitelja koliko se sada piše, u studenom bi Vukovar bio oslobođen a ne okupiran; no i ono što se skupilo ljudi bilo je sasvim dovoljno da se posloži i bez obzira na porijeklo, dob ili naglasak kojim govore – stanu u obranu nečega što su smatrali da je braniti vrijedno.

Sjetite li se kada onog ukrajinskog drona na Jarunu; sam Bog čuvao je neko dijete tamo oko studentskih domova da ne strada; već pola sata nakon što sam za njega čuo, sjetio sam se Mathiasa Rusta; klinca koji je dvomotorcem srušio mit o sovjetskoj protuzračnoj obrani. Zar ljudi stvarno misle da onaj Vuk Mandušić nije bio u pravu kada se evo po stoti put nakon tog doba pokazala istinitom stara mudrost o tome da boj ne bije svijetlo oružje, već boj bije u junaka srce?

Eto recimo, nagrnu napadači iz nekakve Republike Srpske, Srbije, Džihadije, Rusije; koji snatre rasturiti ovu zemlju poput sočne pseće konzerve, zubima i noktima, bez otvarača; naći ćete već kandidate za čestitke, ima toga uvijek na raspolaganju po našim ideologijama uspjenjenim birtaškim raspravama koliko hoćeš; kako bi od njih Hrvatsku bilo moguće obraniti ako ne bude dovoljno onih koji je braniti žele i koji smatraju da je časno, ljudski i potrebno da baš oni podmetnu svoj život, meso, vrijeme za tu rabotu? Sav Nato arsenal, svi Rafalei, preplaćeni topovi i šuplji radarski sustavi koje ne možemo provući kroz naše uske podvožnjake građane za konjske zaprege - neće biti dovoljni da nas spase – ako mi sami ne budemo onako kako i koliko treba - vjerovali da je spašavati Hrvatsku dobro.

Obrana rodne grude ne gradi se i ne zida po vojarnama i stožerima; obrana države tiho, mukotrpno i meko poput malena ubava djetešca rađa se s vremenom poput bajke u ljudskim dušama; tamo gdje postoji kritična masa ljudi koji vjeruju u to da iza njih stoji čitavo jedno brdo dobra i svjetla, koje je vrijedno toga da se za njega dade noga ili ruka a bome i glava.

Tu je jedino važno: jesmo li mi takvo brdo?

Eto, tako su i mene u tu priču i to klupko dobili; da povjerujem kako rat neće možda postati moj, ali da ću ja postati njegov – i da se prepustim matici koja me odvela u njega, vjerujući kako ću na taj način najbolje zaštititi dvije žene koje su me u taj rat ispratile i u suzama me čekale da se vratim, jer sam vjerovao da tako moram.

Bilo je bome uz mene i dječaka koji su tako i toliko vjerovali to isto - da se iz tog blatnog i krvavog pakla nikada nisu vratili. Sjetite li ih se katkada?

Ako mislite da to što njih danas ovdje nema među nama ima smisla - onda ništa. Usput samo recite: mijenjao bih se s njima, i sve u redu.

Ako ne biste (mijenjali se s njima); onda opet ništa; samo prosim nemojte dalje. Pričati o tome.

- - - -

Ne znam što me drugo osim njih dvije moglo odvratiti od toga da se istog časa okrenem, pokupim diplome i svjedodžbe, pa pređem neko brdo, šumu, neke sulude i zamišljene crte – i osvanem u nekom tamo svijetlom i dalekom Oslu, negdje gdje me čekao posao i stan. Upravo tako morat će razmišljati i djeca sutrašnjice: onako kako je razmišljao Brandauer u besmrtnoj sceni Mefista kada konačno u nekoj tridesetisedmoj-osmoj dočeka Pariz umjesto Berlina, pa se okrene oko sebe pri usponu iz stanice metroa na ulicu i gledajući tu dugo sanjanu sliku pita se posprdno: sloboda?

Što će mi to? Idem ja doma.

Jer, zapamtite dobro; heroji su samo oni ljudi koji iz dana u dan čine ono što ne žele. Ostalo su ili roboti ili sretnici.

- - - -

Znate li nešto o povijesti iz doba Drugog svjetskog rata tada vam nepoznat primjerice neće biti podatak o tome kada su oružane snage NDH bile najbrojnije. Ne – kako bi normalno čovjek očekivao na početku, u travnju četrdesetprve, kada su zanos i ljubav prema domaji trebali biti na vrhuncu, prije nego će onaj čopor zločinaca prodavati Dalmaciju i slati prve vlakove prema Jasenovcu; ne – najbrojniju vojsku NDH je imala u – veljači četrdesetpete! To jasno pokazuje kako mi Hrvati doista imamo snažan povijesni talent za prepoznavanje situacije; zlobnici bi rekli – uvijek možeš računati na našu socijalnu inteligenciju.

Upravo zato i povlačim ove u osnovi bljutave i plitke paralele: to je jezik kojeg vi razumijete, dragi domoljubi: samo tamo gdje se ponovi devedesetprva neće se ponoviti četrdesetpeta; jel jasno, gosn' naredniče?

Jer, mjesto s kojeg mladi bježe da se nikada više ne vrate – nitko pored milijardi i tona čelika neće željeti braniti; ne može vam se obraniti neobranjivo; ono za što nismo spremni umrijeti - kako glupo i lijepo u isti čas - uopće nije vrijedno života.

- - - - -

Obrana Hrvatske ne gradi se na Uni i Savi i Dunavu; imali ste četrdeset godina prilike sagraditi tu obranu kao neprobojan zid; svaki put kada ste odbili nekom djetetu isplatiti zasluženu plaću, kada ste zaposlili nekog "našeg" umjesto nekoga tko vrijedi, kada ste ponizili i uvrijedili nekoga; kada ste bijesom, mržnjom, porugom otjerali ljude u nepravdu, plač, niskost, vi ste, dragi moji Hrvati - pomogli od svoje i naše Hrvatske još jednom zagrebati i napraviti termitnjak; šuplju tvorbu koja samo izvana izgleda atraktivno, a iznutra nema ničega – ni sadržine ni smisla; prva poplava što ovom pustoši roda ljudskoga nadire sigurno i polako – prijeti da će je srušiti kako da je nikada nije niti bilo.

Jer, ne zaboravite, rat vam je kuga nad kugama; lako je rat dobiti u četiri ili pet godina – hajde ti nakon rata uspostavi normalan život; nađi ljude koji ne mrze, ne izopačuju sve što stignu, ne siju bol, nevolju i nesreću oko sebe... Pobjeda često uspava naraštaje i pretvori od njih spomenike sebeljublja, bešćutnosti i taštine. Zar mislite da je pola milijuna ljudi napustilo Hrvatsku radi bolje plaće?

Kad rat jednom negdje zasjedne, to je najmanje trideset godina tmine: njih se ne da upucati mecima i sasjeći gelerima; njih treba živjeti i preživjeti – ovako kako smo i mi živjeli ovih svojih trideset godina; kao termiti u onom istom termitnjaku; pod naredbama, strahom i u stalnoj napetosti, sa pogledom pod šljem: sumnjiv si ti meni brale, jako sumnjiv, di si bijo devedesprve?

Obrana zemlje nije se nikada istinski gradila od betona i čelika, nego od voljenja: onaj tko Hrvatsku ovakvu kakva jest ne voli, taj je braniti niti neće; možete mu propisati sto vojnih rokova, tisuće kazni i poreznih olakšica; bitno je samo to jeste li mu dali razloga da je voli ili niste.

Tko sagradi državu koju njeni ljudi vole, taj ju je odmah i obranio. Pitajte nas iz osamdesetšeste ili devedesetprve.

Jer, nije država da prostite neka tamo žena, pa da je voliš bez razloga, čak i ako te boli, bogamu božjega, a neke države znaju boljeti onako, kao žene; poštenu čovjeku u životu se promijene bar dvije ili čak tri države a da se sa svoga stolca pod trijemom ne pomakne; pa kako će ih onda sve jednako voljeti?

Svima vama koji bi mi sada najradije kroz ekran opalili jednu onako, mušku, vojničku šaku u glavu da me naučite pameti i konačno dovedete u red, od srca poručujem; imali ste prilike dvije godine i dva puta - niste uspjeli; sada vam još jedino kao vojak Švejk mogu reći: pokorno javljam da u Budjejovicama toče toplo pivo!

Što, niste čitali Švejka? Velite, šta ovaj hoće, još i da čitam to da prostite antidržavno govno?

A cinici, oni bi možda rekli; ma sve su to šuplje priče; Plenković će na koncu ionako napraviti ne onako kako narod želi, nego kako Brisel veli.

Plenković, ili Anušić, Horjan, Borjan, Habijan, Fabijan, neki novi, još umiveniji, europskiji i bolji Plenković, ne podcjenjujte hrvatski put u zrelu demokraciju; prvenstvo u izradi najljepše fasade i cvjetnjaka u okružju. Jedina politika je kadrovska politika. Čak se i aktualni ministar obrane, morate priznati, slaže sa mnom; nije problem u trajanju, problem je u motiviranju mladih da vojni rok služe; jeste li to prečuli neki dan?

Ma, dajte, najte. Briga nas za sve to. Trebala bi nas biti briga za oči; u njima se krije tajna ove priče. Eto, to vas pozivam zamisliti kada zamišljate dječaka pod šljemom. Vašeg sina kao Nato vojnika pred ruskom, srpskom, mudžahedinskom, tko zna čijom navalom. Kada shvatite što bi uopće moglo biti u njegovim očima – recimo u očima ovog dječaka koji tako pjeva da čovjeku suze na te iste oči dođu, kao da je uvečer u nekoj prepunoj, ušljivoj vojničkoj spavaoni pa sanja dok mu vrele suze cure niz uši - shvatit ćete ima li ta priča smisla.


11.02.2024. u 22:10 • 22 KomentaraPrint#^

srijeda, 07.02.2024.

Šutjeti s Antom



Bio sam već mladac od dvadeset; dovoljno velik da ljeta provodim sam i onako kako sam to zacrtao, pa još i zaradim nešto para da bi se to omogućilo – a dovoljno malen da bih još bio nečije dijete; dijete za pokazivanje, pa kada se dođe tamo gdje se ide, a to je najčešće mjesto s kojeg si krenuo na put – onima koje si tamo ostavio pokazat ćeš sebe i to dijete, kao da se ništa u životu nije promijenilo od časa kada si otišao i kao da će sada u ovom času – život nastaviti upravo tamo, na mjestu s kojeg si se otisnuo u svijet.

Jer, djeca su valjda nekakav uspjeh u životu; tako se to mislilo i u većini slučajeva valjda i danas misli, a ja o tome ne mislim, ili ne mislim ništa; nego samo mislim: zašto je Stari onda mene pobogu vodio kod Ante? Valjda su njih dvojica, prijatelji još od četvrte ili tko zna koje godine života otkad čovjek pamti sebe i ljude oko sebe, znali razgovarati bez riječi, pismima koja bi ponekad - koliko se sjećam - jedan drugome slali, ili čak na daljinu, onako – očima, mislima, pod zvijezdama?

Vidiš, selio sam u životu preko nekoliko puta; u tom kaosu nestale su i fotografije bližnjih, a gdje neće Antina pisma; ako je Ante šutio to nipošto ne znači da nije bio rječit, zar ne?

I tako, dogovorili smo Stari i ja tog ljeta da se nađemo dolje; pardon – doli; kloparao je vlak čitave noći Unskom prugom, a mi smo morali paziti da barem jedan bude ponešto budan, dok se ne stigne do Knina, jer od Knina Stari je nastavljao istim vlakom u vagonu iz kojeg se nije presjedalo sve do njegova cilja (i za kojeg su njegovi bivši sugrađani ponosito tvrdili da su se uspjeli izboriti na željeznici za takav vagon – da u njemu mo'š spavat ko klada); ja sam pak morao izići u Kninu i presjesti za vlak koji je tamo čekao, da me u svitanje poveze na moj put; prema istome moru – ali s neke druge strane; moru uz koje su me čekale najljepše oči i čvrst, dug zagrljaj.

Prije tog ljeta dao sam joj kazetu s Caveom i Tuxedomoonom; prethodno smo proveli skoro dvadeset dana u jednoj obližnjoj metropoli, sami i svoji kako to već mladi mogu i umiju biti; kada sam iz vlaka izišao ujutro u sedam, sav nekakav memljiv, vreo i uznojen od cjelonoćnog puta; kroz ruke i kosu prošaptala mi je jesam li je htio ubiti tom glazbom; toliko nam je taj rastanak teško pao i toliko je to sve bilo snažno i veliko.

Starog sam, dakle, u nekom polusnu ostavio u Kninu iskačući iz vlaka na peron u svježoj ljetnoj noći; praćen mrkim pogledima brkatih pospanih željezničara, glasnim zvukom njihovih zviždaljki i jedva razumljivom najavom s razglasa koja je upozoravala na drugi peron i drugi vlak koji samo što nije pošao – ja sam uprtio teški ruksak s konstrukcijom na leđa, pa oteturao tih nekoliko stotina metara kroz mrak i neizvjesnost, prethodno sa Starim dogovorivši: dođem kad mi nestane love; a niti u domu svoje cure ne možeš baš biti vječno; dakle – predstojalo mi je nekoliko dana raja, a onda k Starome u grad.

Kad smo već kod Knina, ne može se to prijeći i poreći; bilo je to već vrijeme onako, par godina pred rat; kako se vlak usred noći približavao, tako si osjećao neku napetost koja se pružala pod onim dalekim i snažnim zvijezdama što su nehajno plesale nad krošnjama i rijekom u mrkloj bosanskoj noći; čitav vlak usred ljeta prepun ljudi što odlaze na more, a svi u polusnu nekako i nešto prigušeno govore i šapću; ljudska duša znade kada dolazi zlo i osjeća ga nepogrešivo, samo se mi trudimo zatomiti to i praviti se da ništa ne vidimo i ne čujemo – ili se udružiti pa iz potaje zajedno pokazivati na one druge vidiš, kao da bi ovdje najbolje bilo baciti jednu bombu – to sam čuo možda sljedećeg ljeta, kada su vlakovi već prolazili tim krajem strogo određenom namjenom: jedni su naše vozili na more, a drugi njihove na neke utakmice i mitinge.

Tako ću i ja u tom kaubojcu, običnom vlaku s četiri drvene klupe u kupeu što u zoru jezdi niz pustu ravnicu punu krša prema moru, susresti nekog bahatog i nevelikog dječarca od možda osam ili devet godina; imao sam u pretincu ruksaka spremljene neke novine, vjerojatno sa sportskim temama, pa me mali prije nego ću usnuti sa svog mjesta preko puta mene pljesnuo rukom i rekao „daj mi to“; a kada sam mu dao šutke ga gledajući kao znak nekog novog i opasnog vremena, uz očitu nelagodu majke koja je sjedila do njega, površno je i kratko pregledavao fotografije u tek razmotanim novinama koje su se teško izravnavale. Već nakon nekoliko minuta opet ih je smotao pa me njima udario po nozi; majka se trznula i upozorila ga „ne budi nepristojan“, ili mi je potiho odvratila „oprostite“, ne sjećam se sad više; uglavnom, bio sam prilično neugodno iznenađen time kako je mali bio osoran i grub; tko zna što je svakog dana slušao kod kuće; očito je od oca naučio takav obrazac ponašanja, a i vjerojatno je bio sin, glava kuće, mezimac; nerijetko ga se znadem sjetiti pa pomisliti; Bože, sada taj čovjek ima možda nekih četrdeset godina; rat je vjerojatno preživio, još je bio dijete – tko zna lupa li i dalje ljude po bedrima kada nešto traži ili je postao uviđavniji i skromniji?

Odluta čovjek lako s pričom; odlutaš lako i vlakom, a gdje nećeš pričom, razumijete me; evo sam već stigao gdje sam imao stići, i izgrlio se i izljubio s onom koja će me dočekati, pa smo tako što u tom gradu, a što na otoku proveli nekoliko čarobnih dana, gotovo uopće ne spavajući i ne trateći dragocjeno vrijeme koje smo uspjeli ukrasti samo za sebe. Nije to baš bilo vrijeme od nekih sloboda – njeni su roditelji za ono vrijeme zapravo bili jako napredni; to da dečko posjeti svoju curu nakon nekoliko mjeseci hodanja u njenoj kući, to je još tada bila poprilična novost i avantura; ja sam nudio da pođemo par dana u vikendicu koju je mama imala daleko na moru, ali nije se to tada baš smjelo, a i tko bi do tamo stigao, nije baš ni para bilo. Kad se samo sjetim; moj djed je u gradu u kojem će me čekati Stari, u onoj istoj kući na tavanu zatvorio baku kada su se dvadesetih godina bili naumili uzeti; takav je bio običaj: ako se njeni protive, a ti je zatvori kod sebe – onda će morati pristati.

I tako smo mi proveli nekoliko dana kod njenih; njeni su se uzeli iz ljubavi – to mi je otpočetka pričala, a i danas mi je samom jasno; predivno je kad čovjek pored sebe ima ljude od kojih može učiti o životu; zato smo tako i smjeli, barem malo – jer i sami su znali kako nam je. Dobro, nije se ni mene baš samo tako moglo ubrojiti u neke posebne vjetropire; bio sam redovan student, radio sam, nešto je valjda ukazivalo na to da se u mene nekako može imati povjerenja; sjećam se kada smo se opraštali, imao sam na sebi taj ruksak, teško si nas onako isprepletene mogao razlikovati, ovdje je njegova ruka a ovdje njena majica – i poslije mi je rekla da je njen stari rekao staroj; evo nam zeta; vidiš da idu okolo kao da prostite cigani, legnu di se zateknu; našli su se; tako je doista na kraju i bilo.

Ali nije ova moja priča od te teme; vraćamo se sada opet na glavni kolosijek; ta-dam, ta-dam; idemo natrag u grad gdje me čeka Stari; stari grad na obali, tamo je njegova rodna kuća; tamo je i stric, već mu se odavna raspala obitelj pa živi nekim polupustinjačkim životom; ujutro radi kao voditelj neke ugledne institucije, oblači kravate i odijela, bečka škola; popodne sjedi poput nekog gurua u dubokoj sjeni starog vrtla pod smokvom, zaogrnut nekom starom bluzom – i čita; uvijek ga pamtim s bokalom bevande, cigaretama i knjigama, a uz njega Stari; mlađi brat koji ga vječno opominje; zapravo smo sva trojica isti; ne vodimo računa previše o nečemu čvrstom, o imetku, o zarađivanju, o koristi; samo što smo to teško spremni priznati – prije svega sebi samima.

Njih dvojica, dva raspala braka i dvije nevoljne ljubavi; ostali su do svoje smrti dobri očevi i muškarci odani ženama koje su na neki čudan i nevjerojatan način napustili. Nagledao sam se napuštanja kroz jedan svoj u mladosti za valjda četiri života; napuštanja su tmurna i gusta poput smokava što ih jedeš s onog debla iznad nas, pa kada oguliš koru i pogledaš unutra, umjesto praznine i truleži koju bi očekivao ispod neke sivozelene, neugledne kore, pronađeš još zalogaj lijepe i sočne ljubavi; samo više nema nikoga da je bere i u njoj uživa – kada ljudi napuste jedni druge.

Jer, od toga me nikada nećete razuvjeriti; u svakome od nas čuči jedna lijepa i tiha ljubav; kao jedna meka i zrela smokva; sve što bi valjalo da se njome desi (namjerno ovdje ne pišem: sve što bi valjalo desiti se s njome, jer to – vidite i sami - pored svih jezičnih pravila i volje za nezavisnošću nema baš nekakvog smisla); dakle – baš sve što bi valjalo da se desi s tom ljubavi i tom zrelom smokvom u njenoj srčiki obavijeno je onom korom, onom čvrstom i neuglednom korom ispod koje valja zagristi i oteti je propasti i pustoši.

Opet skrećem na sporedni kolosijek, pa želim ovdje ničim izazvan - već odavna smo prošli Knin i stigli do toplog i tihog mora – reći kako i na one koji svakoga dana pišu o tome što treba da se desi, umjesto što se treba desiti – ja gledam kao na obične ljude sa smokvama u srcima; to ste valjda već shvatili. Želim reći, važne su smokve u srcima; puno važnije od kora kojima su optočene.

Hajdemo sada probati opet natrag u priču; na glavni kolosijek; kotači vlaka i vagona i dalje kloparaju, iako ja iz jednog grada u drugi uz obalu ne putujem vlakom, nema tamo vlaka; ide se autobusom; to su ona davna vremena kada u autobusu postoje vozač i kondukter, pa ovaj drugi, onako razdrljen i tih, dolazi do zadnjeg sjedišta gdje si se već ispružio i samo pruža ruku, bez riječi, a ti nešto dadeš i on se vrati na ono svoje sjedište uz vozača; ljudi smo, dogovorili smo se, osobito ako putuješ pedesetak kilometara i ako imaš dvadeset godina.

Iako je o autobusu riječ, jasno ćete, samo ako napnete uši, čuti kako vrijeme teče, a šine se svijaju na vrelom kolovoškom suncu; kotači vremena neumoljivo lupaju o spojeve tračnica; vrijeme prolazi; godine su već između nas; slušajte.

Sada stižem u grad moga Staroga, pa onda polako sa ruksakom kratko uzbrdo; nakon tri ili četiri ugla otvaram stara, metalna vrata; nema tada još previše telefona po kućama; pošalje se razglednica s nekog otoka; „tu sam, dobro sam, dolazim“, pa onda dođeš nekako baš u dan kada je stigla i razglednica, ili dan prije nje, da se svi poštaru slatko možemo nasmijati uz žmul crnoga. Silazim niza stepenice; popodnevna je jara, a njih dvojica u hladu; Stari drijema sa Slobodnom na trbuhu u onom, da prosite ligeštulu, samo taj izraz nitko ovdje ne razumije, a stric sjedi i čita; pa me dočekaju oduševljeno i nasmiješeno s onim vječnim i stamenim „e“ koje se u našoj Dalmaciji upotrebljava za sve izraze dobrog raspoloženja od blagosti do euforije, ovisi jedino o njegovu trajanju. Stric je dolazeći kući s posla uhvatio na peškariji posljednju kilu struna; sad ćemo baciti dva panja i lozu na gradele pa ćemo s prvim mrakom večerati, a poslije, kada se ja malo operem i presvučem, poslije ćemo – veli Stari - kod Ante.

Ante, to je vršnjak mog Staroga iz osnovne škole; svjedok jednog strašnog i teškog vremena rata i neimaštine, kada su se obitelji udovica s četvero djece prehranjivale plodovima vrtla i šivanjem najstarije sestre; zajedno su njih dvojica krali sladoled iz onih frižidera što su ih ondašnji sladoledari prevozili na trokolicama; zajedno su preskakali ruševine i leševe nakon bombardiranja kao valjda klinci od trinaest godina, kada je već stricu prijetila mobilizacija i kada će ga u posljednji čas od kakve tvrde domobranske cokule i križnog puta spasiti nekakav prijatelj koji će ga posljednjih petnaest dana sakriti na svome tavanu – jer će znati što slijedi; tavani su uvijek u tom gradu donosili spasonosna rješenja na koja nitko ne bi imao većih primjedbi.

Ante i Stari ostali su kao djeca kući, da završe školu pa se onda otisnu u život; stric je morao poći s prvom sljedećom vojskom koja je naišla i tako umjesto pod Kninom kao gimnazijalac završio u nekom Zrenjaninu; uvijek mi je s uzdignutim kažiprstom pričao o tome kako ga je samo majčina prijetnja o Božjem oku koje sve vidi i zna i naredba „ora et labora“ spašavala – i o tome kako je jedino u životu važno učiti i raditi; čim je uzmogao, prebacio se s tog kolosijeka na mudroslovni fakultet pa poslije postao profesor, potom i osnovao gradski muzej kao jedini čovjek koji je bio na funkciji a nije bio u partiji – jer nitko drugi takvo što niti je umio, niti mogao; valjda mu je ona godina njihove akademije u tom poslu više pomagala nego odmagala pa ga nisu smatrali previše sumnjivim; bile su to generacije koje su doista naučile stvarati nešto ni iz čega i pod olujama koje su svakog časa nailazile, te rat, te Staljin, te ovi te oni; ljudi su vrlo često i brzo morali učiti sve o vještini izbjegavanja; lako je meni bilo završiti fakultet u triipol godine kada sam jedino trebao učiti i baš ništa drugoga.

Moj Stari uvijek će očajavati nad tih nekoliko poslijeratnih godina koje će slijediti, stariji brat u svijetu a otac odavna već pod zemljom: nije - znao je reći - tko imao podviknuti na mene; poslije će se srediti, proći cijelu jednu banku od šaltera do uprave, upisati višu školu i konačno otići u Zagreb na fakultet, da bi ovdje spavao ljeti po klupama i stolcima u uredima u kojima bi preko dana radio; kod kuće su bile i čekale samo žene; majka i sestre – Stari se, poslije će to pričati, zapravo spašavao tražeći vlastiti put.

Stari je odabrao ne biti Ante.

Ante je jedini od njih trojice ostao kući; skromni i šutljivi Ante nikada se nije niti ženio; prije tog ljeta o kojemu sada pričam preminut će mu stara mati, tako da je ostao sam u trošnoj kućici u koju se ulazilo kroz prolaz neke velike zgrade; stanovao je možda stotinjak metara od naše kuće; Ante je dovršio gimnaziju i ostao u gradu raditi kao službenik, čitava života baveći se nekim papirima, brojkama, nečim nestvarnim i mrtvim; vjerojatno je u vremenu o kojemu pričam konačno i dočekao penziju.

Zbog toga što su se Stari i mama razišli, ja jako dugo kao dijete nisam dolazio dolje; možda tek nekoliko puta; s Antom neću u tih nekoliko puta progovoriti niti riječi – jer niti Ante sa Starim zapravo puno ne govori, gotovo ništa; Ante je onaj koji dođe i sjedi negdje u kutu, kao što ti u dvor da prostite dođe neka draga mačka ili pas, da bude s tobom i da te čuva, ali ako nisi vješt, to ćeš shvatiti tek poslije; pa mu se tamo doda malo pića ili jela; posije ću tek kroz život razumjeti da svatko od nas, samo ako to želi i ako za to ima volje – može susresti i prigrliti nekog Antu; tako su to činili i ovi moji stari; dobro, stric baš nije imao vremena, on ili je radio ili čitao, ali Anti nitko nikada nije branio sjediti u vrtlu pod smokvom; dapače, kada ga nekoliko dana ne bi bilo, obavezno se išlo vidjeti što je s Antom, treba li mu nešto donijeti ili pribaviti.

Stric i Stari u osnovi se razumiju bez ijedne riječi; ono što su kroz život prošli u tolikoj ih je mjeri oblikovalo i pritislo kroz vrijeme da znadu kako je istinski važno moći i umjeti bivati sam; nekada sami sebe podbadaju da su kao trogloditi po pećinama, odnosno svojim kućama i stanovima, okruženi knjigama i časopisima; stric već napola ima toga ljeta spreman rukopis za knjigu o gradu, čitavu jednu enciklopediju od povijesti i geografije i nešto prirodoslovlja; već tada, a još više kada njih ne bude – ja ću više osjećati, a manje znati, kako znadem sada – da bih i ja ako već birati moram želio izabrati kraj u nekoj izbi, okružen knjigama i s malo svjetla, tek toliko da se čitati dade.

No čekajte, daleko smo još od zaključaka i pouka; sada smo još u dvoru, sunce je davno već zašlo za visoke zidove pa još samo nebo iznad njih jarko i odlučno svijetli; tako sada uvečer, nakon što smo pojeli te strune i uz njih kruha i maslina, zadovoljno otpuhujemo u prve tračke tmine koja se spušta nad dvor; ja se moram oprati pod špinom u kutu, bojler u kupaoni je posljednji puta upaljen negdje valjda u travnju; iz sobe u prizemlju kroz prozor dopire crijevo neke prastare vešmašine koju je stric nabavio tko zna otkuda, da može imati čistu robu za posao; kada sam ja stigao, on je šutke prenio stari madrac u tu sobu, pa kada mu Stari veli, ma daj, mali će u kuhinju, u sobi će te ugristi pauk, stric odvraća „neka me ugrize, crknit će on a ne ja“.

Tim oporim, teškim, težačkim humorom brane se njih dvojica od života ponosno već godinama; ma koliko se pravili da ne razumiju i nešto zamjeraju jedan drugome, zapravo znadu što ih čeka, čekaju ih slabost, starost, samoća i smrt, kao i sve nas – i polako ih obavija sveta aureola svejednosti; ne samo da stari ljudi uobičajeno zaključuju kako je svijet već odavna otišao i polako i dalje odlazi kvragu, pa da se tu ne da više ništa učiniti, nego eto i stvarnost oko nas sve više pojačava i dokazuje taj njihov snažan osjećaj; ljudi se skupljaju u masama, prijete, gnjevno mašu rukama i viču; okupljaju se tisuće i milijuni, jedino što je važno jest osjećati se naš ili njihov – i tako me Stari i stric opominju i vrte glavom nada mnom i stričevom kćeri, mojom sestričnom koja često dolazi pogledati oca kojeg voli više od ikoga; zapravo mislim da ponekad i ne zna živi li s njim ili s majkom; šutke ga drži pod ruku u sjeni one smokve dok oni bez previše riječi ispraćaju onaj svijet koji se pretvara u ovaj – i ja polako shvaćam da im se nikada zapravo niti jedan od tih previše nije sviđao, nego su samo njima plovili kao malene, plitke barke na velikom jugu, ištući malo sreće i kakav dobar vez kada su valovi najveći.

Mlad sam i prepun snova, kakvi već dvadesetogodišnjaci jesu; ona druga sestrična, od njihove starije sestre, ona je također sada bila nekoliko dana u posjetu kod svoga dragoga, pa kada se nađemo, sjedne uz mene i mi zavjerenički gledamo ove druge; što vi znate, nas grije ljubav, veli ona; no i meni se nekako čini da je ovih samotnjaka više i da će kroz vrijeme i svijet samotnjaci prevladati; ma koliko mlad i balav bio, prestar sam ipak više za to da ne gledam očima, nego samo srcem.

Onda odlazim po ručnik što se suši na suncu, pa se pod špinom i komadom plastike što je na nju nataknuta perem u kutu dvora, okružen posloženim drvima za zimu i starim zidovima; sapirem sa sebe sol što se na mene skupila još od ranojutarnjeg kupanja na otoku, tamo gdje smo nas dvoje u svitanje šutjeli i žmirili zajedno, pa nisi znao jesu li nam lica mokra od mora ili suza ili nam se tako samo čini, jer kada otvorimo oči lica nam prekriju smijeh i tišina.

Brišem se već u mraku dok žene gledaju negdje u stranu; takva je stvar to u mojoj familiji, komfor je uvijek nekako po strani; desetljećima poslije odabranica mog života sasvim pouzdano moći će reći da sam ja školovani sustanar iz pakla; naše stambene navike stvorene su pragmatičnim rješavanjem otvorenih pitanja kroz decenije njihova promišljanja, da prostite - prilike su složene; oblačim novu majicu, Stari je popušio posljednji Camel; sada je već noć i možemo poći Anti – kao da je to neki posao; Stari mi u ruke stavlja neku vrećicu što ju je jutros napunio negdje u dućanu ili na pazaru; ajte, ajte, iz dubine mraka veli stric; sada više ne može čitati, nego samo u tmini vidiš žar njegove cigarete – ili je tada već prestao pušiti, pa ja samo tako danas sanjam kada zatvaram kapke i vidim ga iza njih.

Onda se Stari i ja u mraku penjemo stubama što vode do vrata na ulicu; zatvaram vrata potiho, da ne udaraju u prvoj noći i ne bude nekoga tko bi već snivao, pa skrećemo udesno i uskom uličicom bez nogostupa prolazimo kroz onaj prolaz, da bismo već kroz nekoliko trenutaka pokucala na trošna vrata kod Ante; iznutra čuješ odrešit „da“ pa Stari sam otvara vrata; onda opet onaj „e“, onaj vječni i nepromjenjivi „e“ kao čitava planina riječi i značenja; sjedam za stol dok Stari ostavlja onu vreću u sobi iz koje se čuje lagan šapat neke pjesme na radiju; Stari sjeda u fotelju negdje baš na rubu sobe i kuhinje; Ante i on počinju tih i jedva razumljiv razgovor koji traje puno dulje nego li bi čovjek zaključio po broju riječi koje su izgovorene.

Sjedim i šutim pod slabim svjetlom iz sobe; Ante sjedi na kauču tamo do zida, blizu Staroga, jedva ih čuješ; poslije Stari nešto glasnije govori o mojoj godini na fakultetu i kako ću do studenog već zaboraviti da studiram; brine ga to što zapravo nekih pet mjeseci u godini imam slobode; zimi upregnem pa riješim godinu do travnja ili svibnja, a onda poslovično radim da bih zaradio kakav novac, i tako to traje čitavog ljeta, sve do kasno u listopad, kada se opet prihvaćam knjige i počinjem učiti po dva ispita odjednom. Stari se zapravo duboko u srcu plaši da ću pokušati ostvariti svoju davnašnju želju, pa da ću upisati još jedan fakultet; panika ga hvata od boema, pisaca i ljudi od riječi; nikad nije načisto s time što bih ja zapravo htio – ali sada je već polako mrkla noć; Ante šuti i pušta Staroga da tone u svoj monolog kojeg jedva da čujem; nakon nekoliko minuta razumijevam zapravo da je Stari ni više ni manje nego – usnuo u mekoj fotelji na ulazu u sobu.

I tako, sada na scenu stupa tih nekoliko minuta u kojima smo Ante i ja sami; nekoliko minuta koje će se mladcu od dvadeset kojeg još vežu neki obziri, pristojnost, čest i snažan osjećaj nelagode pred nepoznatim ljudima – činiti kao čitava vječnost. Antu, velim, gotovo da i nisam poznavao; čitava te života uče da budeš obziran i šutljiv pred starijima ili nepoznatima; Ante je pak napadno skroman, šutljiv, uredan, nenametljiv; čitava je života negdje u nekoj sjeni; ja ga s dvadeset godina zapravo nemam snage niti umijeća niti pogledati; zato danas zamišljam i predočavam našeg Antu u mraku njegove sobe kako sjedi na kauču s rukama smjerno položenim u krilo.

Prvo sam ja pokušao započeti neki razgovor o vremenu, ali Ante je čovjek iz drugog vremena i drugog svijeta, svijeta u kojemu vrijeme nije gospodar nego pomagač; valjda sam nešto govorio o buri koja dolazi, ili o hladnim jutrima, ili tko zna čemu; onda se nad nas, zapravo, točnije – nad mene – nadvio jedan priličan oblak nelagode i šutnje u kojemu ne znaš što bi govorio kao mlađi, pa odlučuješ ne govoriti baš ništa i tako ja nakon nekoliko časaka odlučujem probuditi Staroga; podižem se već sa stola i otvaram usta da ću nešto glasno upitati, ali Ante me u posljednji čas jednim jedinim pokretom ruke prekida: pusti, neka spava; zašto da ga budimo, pa drugom rukom stavlja prst pred usne; bio je to valjda jedini čas kada smo se Ante i ja pogledali u oči; bio je mrak i jedva da se išta vidjelo, ali danas, samo ako se potrudim, ja ću se prisjetiti vedrih i tihih Antinih očiju iza gotovo spojenih i podbuhlih kapaka; očiju koje su zračile nekim čudesnim i stamenim spokojem i značenjem.

Pusti ga, neka spava, budimo tiho, poručivale su Antine oči bez ikakva podsmijeha, nelagode, osude; budimo – govorile su one kroz mrak i zrikavce u dvorištu te noći.

I tako smo Ante i ja šutjeli zajedno; djeci – što sam svakako još tada bio – takve stvari budu čudne i daleke, pa im se, ako ništa drugoga, onda sami u sebi smiju da bi se obranili od neke navale smisla i razloga koja prijeti; moraju proći godine i desetljeća nevolja i života pa da jedne slične noći, sam ili s nekim nepoznatim shvatiš sve o toj šutnji i tišini, pa ćeš i ti tako – ili već jesi; jer mi starci takve stvari baš ne pamtimo kao vi mladi – pokroviteljski i spokojno na ulazu u dvere šutnje moći i umjeti odšutjeti nekoliko časaka s nekime, pokazujući kako i koliko tišina i bivanje mogu biti veličanstveni, važni i veliki.

Poslije će Ante preći iz stvarnosti u legendu, a iz legende u povijest; doći će ljeta u kojima će se putovati drugdje, pa se onda više uopće neće putovati, jer stići će onaj rat o kojem su šaptali putnici po vlakovima ili Stari i stric pod smokvom; padat će granate i šištati geleri na vrelom gradskom asfaltu sijući smrt i pustoš kao prvu zelenu proljetnu pšenicu; onda će umrijeti i Stari i stric i sve će se nekako prekinuti, nestati, riješiti od sebe samo, ostat će samo grobovi i stari kameni zidovi da pod jakim burama o tome svemu šušte i šapću kada ostariš pa jednom poželiš sići s autostrade, samo da bi se nadisao te stare memle i prašine i vremena kojeg nema.

Stići će nas smrti naših mrtvih i svijet će se preokrenuti naglavačke; čak i ti ćeš postati nečija snaga i utočište i obećanje; čovjek odraste u onom času kada shvati da netko o njemu ovisi; pričat će se mnogo i previše stvari o kojima se ne priča, ili pričati ne valja, pa ćeš tako jedne ljetne večeri, negdje uz more, sam ili u društvu onih najljepših očiju s početka – razumjeti da je važno šutjeti - i da je šutnja snaga i znak dobra bivanja koja čovjeka krijepi i kroza mrak vodi.

I tako će trajati ta jedna, jedina večer Ante i tebe; tih nekoliko minuta vječnosti; Stari se nikada neće probuditi i izreći opet ono veliko i važno „e“ kojim će sa sigurnošću i pouzdanjem u neki veliki red i zakon zapravo reći da je vrijeme da se pođe; u pepeljari se nikada neće ugasiti njegova cigareta niti će se ikada otpiti posljednji gutljaju onog Babića iz čaše; nikada nećeš čuti kako njegove natikače veselo lupkaju po kali na putu kući u san; niti jedna zvijezda vas na tom putu neće pozdraviti i okupati tihim vjetrom kroz kojeg će vas poljubiti kakav zaposleni zrikavac s obližnjeg oleandra ili masline; nikakva tuga zbog toga što je Ona daleko a ti još dalje od Nje neće te sustići te noći; samo ako poželiš – ti ćeš još i danas moći ostati s Antom u tom mraku kuhinje i sobe, u šutnji i redu ruku koje spokojno bivaju sklopljene jedna preko druge u krilu, kao u crkvi, u molitvi, u iščekivanju i radosti noći.

Noć je to iza koje ne dolaze ratovi i smrt; nema tuge i nevolja; ništa i nitko u njoj ne prijeti niti se grozi razočaranjem, izdajom ili propašću. Nema vremena koja prestaju niti onih koja dolaze; u Antinoj kuhinji vječna je večer kroz koju nas valjda prati duh njegove tek preminule majke, možda i duhovi svih onih koje je Ante ljubio, želio, čeznuo za njima – a nikada ih nije umio, ili uspio, ili mogao dovabiti u svoj život.

Čitao sam negdje da u povijesti ljudskog roda tri četvrtine muškaraca nikada nije imalo djecu niti žene – već su toj istoj povijesti oni služili samo kao obično, golo, topovsko meso koji će je omogućiti i pružiti joj priliku, toj velikoj i važnoj kraljici i dami, da preko njihovih tijela pređe bujice i nevolje i pođe dalje; da svoje snove, mladost i živote otruju, podaju i prodaju budzašto u nekim ratovima, za strojevima, pohodima, radeći i stvarajući ni iz čega ništa i polazeći; prolazeći ni u što; što se to zbilo s mojim vremenom i sa mnom da ja nisam u toj debeloj većini ne bih baš do kraja umio reći; svaki muškarac u samoći svoje sobe i svoje duše mora prvo riješiti sa sobom baš taj problem: da se pomiri s time da postane i biva Antom; tihim čovjekom koji traje i prolazi kroz vrijeme i s vremenom u sebi poput masline što se u vrtlu povija na noćnom vjetru.

Stric i nadasve moj Stari dobro su znali da svijet ne počiva na nama, vjetropirima što ćemo s našim životima nešto možda željeti učiniti; svijet van svake sumnje počiva na milijardama Anti koji ostaju kući; rade iz dana u dan i iz godinu u godinu i umiru tiho i bez jednog glasa pod noćnim nebom kao što na njemu gasnu daleke i nepoznate zvijezde. Milijuni i milijarde naših i njihovih Anti koji nikada nikoga nisu nadjačali, pregazili, otrovali, ubili ili zasjenili; onih koji su bili od sviju neprimjetni i daleki, a nisi zapravo niti znao da postoje – pa kada si još bio balav i blesav, teško ti je čak s njima bilo i nekoliko minuta pošutjeti zajedno u tmini.

Šutjeti s Antom, to je bila jedna od najvažnijih i najvećih vježbi za život: shvaćati koliko je važno znati šutjeti sa samim sobom – jer samo tako moći ćeš i smjeti razmišljati i zamišljati o tome da budeš nečiji i da bi nekada ikome mogao biti dobar, važan i značajan. Milijarde Anti šutjele su kroz čitave svoje živote ni za što; vježbali su i uvježbavali šutnju, dobrotu i spokoj tisućama godina, dok su oko njihovih glava carevale strijele i koplja i vatra i šištali geleri i tekle bujice i lomile i mljele i pržile ružičasto meso kao što sunce prži oblake pod sobom; pravi muškarci su oni koji su aktivni i poduzimaju nešto da se svijet promijeni, ali samo s njima bi svijet bio nepodnošljiv; mora se naučiti šutjeti onako kako se šuti s Antom, jer samo od buke i siline i težine i tmine svijeta kojeg stvaraju pravi muškarci živjeti se ne da. Prije ili kasnije u tom i takvom svijetu stići će čas u kojemu ćeš morati sam sa sobom umjeti posjediti nekoliko časaka u polumraku sobe; ne budeš li to umio, moći ćeš sa sigurnošću reći da si živio u paklu.

Ne budeš li znao šutjeti s Antom, moj sinko, nikome nećeš biti dobar – a to je zapravo sve što si ikada u životu želio, samo si rijetko kada shvaćao: ili da nekome budeš dobar, voljen i važan, toliko da te poželi kad je taj sam sa sobom, ili da te nema.

07.02.2024. u 20:33 • 9 KomentaraPrint#^

petak, 02.02.2024.

Huk sove u podne

Postoje u čovjekovom životu trenuci koji kao da su u stvarnost stigli iz zone sumraka; kada se zbivaju, jednostavno imaš osjećaj da ne pripadaju u vrijeme i na mjesto u kojima se zbivaju. Hajde, nekoliko puta dok je u snazi čovjek u životu proživi i crnilo; od silnih obveza i stvari koje valja obaviti desi ti se da više ne znaš gdje si, u kojem vremenu i što ti u životu slijedi ili treba slijediti (i to sam jednom doživio), no ovo je nešto drugo: ovdje si potpuno svjestan svega oko sebe – pa i toga da ono što živiš ne pripada tamo gdje jesi.

Nije takvih trenutaka u mome životu bilo malo; usudio bih se reći da su staloženi i smireni oni životi u kojima gotovo da ih nema; ne znam čak niti to je li ovaj kojeg ću sada opisati bio prvi, no mogao bih to zaključiti po tome što me njegova snaga i uspomena na njega prate čitav život.

Bila je to jesen u kojoj sam stigao iz vojske; bio sam loš i nepredvidiv vojnik spreman svojim nespretnostima nadređene izložiti podsmijehu i sramoti; na nekoj inspekciji mjesec dana prije moga odlaska nekakav general prolazio je pored nas dok smo stajali u stroju, a ja sam netom prije ustanovio da mi je puklo dugme na bluzi; uspio sam ga u posljednji čas pričvrstiti nekom šibicom, komadićem drva, čime već – i tako smo stajali u stroju; kao danas se sjećam: sunce je tuklo u oči, šljemovi su bili široki i padali gotovo preko očiju, tako da bi onaj tko bi želio vidjeti što u tvojim očima ima morao dobrano zagledati se pod onaj metalni okov; baš u času kada je general prolazio pored mene ja sam duboko udahnuo i napeo prsa, pa je ta šibica ili štapić napukao, a u kutu oka dolje vidio sam tamnoplavo plastično dugme kako sve više i više visi i odvaja se iz rupe koje je za njega u bluzi bila prošivena; general je bio očito neki prilično pristojan i staložen čovjek, pa je samo u nevjerici zavrtio glavom, ali sam zato poslije od svoga poručnika i kapetana u posljednjih mjesec dan vojske fasovao nevolje; ukupno sam odradio skoro stotinu dana straže – i tako sam jednog ponedjeljka saznao da u srijedu konačno skidam uniformu; no isto tako – u utorak je ponovno trebala doći inspekcija – i moj kapetan pozvao me u pola devet na raport, ustanovivši kako ću ja u ta dva dana sigurno nešto opet zaj..bati.
Uspio sam toga dana do pola tri razdužiti sve što sam imao, skupiti sve stvari koje su mi nedostajale – i tako u već mračnom hodniku dočekati starog zastavnika magazinera, da svu tu bagažu zamotanu u šatorsko krilo i transportnu vreću predam i konačno u trapericama i košulji odem na željezničku stanicu.

Tako sam postao vjerojatno jedini vojnik u onoj vojsci koji je kući pušten ranije radi lošeg, a ne radi dobrog ponašanja; sljedećoj vojsci koja stigne na red bit će to odličan signal da me uzme pkd svoje. No, pišem vam sve ovo zato da vidite kakvo je to vrijeme bilo i koliko se sa zadanog pravca u njemu odstupati smjelo.

No, nije to bio taj trenutak: u tom trenutku znao si da te čeka nešto lijepo i važno; tamo gdje si stizao čekala te jedna lijepa i bogata mladost, sve dok je poput munje na plavom ljetnom nebu ne prekine rat.

Trenutak o kojem ovo pišem stigao je možda nekoliko dana nakon što sam izišao iz vojske; nemam pojma kako je uopće došlo do toga da u nedjelju poslijepodne budem kod kuće i pratim što se zbiva na televiziji. Vjerujem da je to u našoj kući bio početak vremena u kojemu se televizor u obiteljima, osobito među starijima - počelo doživljavati kao ognjište; baka je baš u godini u kojoj me nije bilo pala na snijegu i slomila ruku i tako više zapravo uopće nije izlazila iz dvorišta, a često niti iz kuće; majčina retinopatija pogoršala se prilično – do mjere da više nije mogla dugo čitati štampu; otac je dolazio rjeđe jer je zima bila duga i teška a posao mu je padao sve teže i teže; tako se vjerojatno te zime kada mene nije bilo doma televizor počeo paliti rano popodne, već prije mraka – i gorio do kasno u noć. Takvo je stanje zateklo i mene kada sam stigao tog ponedjeljka uvečer, sasvim nenadano i neočekivano, nekoliko dana ranije nego li se očekivalo: nitko me ništa nije pitao; nazvao sam oca koji je već drijemao u svojoj fotelji pušeći posljednji večernji Camel; sutradan je već trebalo ići u grad, kupiti nešto za obući, fakultet je počinjao sljedeći tjedan.

Vjerovali ili ne, bilo je to doba moga života u kojem sam televiziju gledao otprilike kao i danas – možda nekoliko sati tjedno, možda i rjeđe, strogo odabirući filmove i pokoju utakmicu koju ću pogledati. Tko bi kada imaš osamnaest ili dvadeset imao vremena za to da se satima sjedi i nešto gleda bez veće potrebe; tako sam propustio mnoge važne govorne emisije, ili utakmice, ili večernje programe – i kako sam se te nedjelje popodne našao pred televizorom zapravo mi nije jasno; možda sam se spremao za izlazak van, pa sam na nekoliko minuta zastao ne vjerujući onome što vidim i čujem.

Te je nedjelje predvečer televizor bio upaljen kao sam od sebe; nije mi baš jasno niti to kako to da se radilo o sportskom programu; vjerojatno su političke teme na prvom bile previše mračne i dosadne; bilo je to još – sjećat ćete se – sredinom osamdesetih vrijeme u kojemu je složeni metagovor političkih struktura bio toliko naporan, šifriran i složen da ga neka prosta i obična ljudska duša više nije mogla trpjeti.

Baka bi odmahivala rukom na sve nagovještaje zla koje je stizalo brzo i sigurno; majka se sve više navikavala na slušanje radija u drugoj sobi – a ja sam na svome putu u kupaonicu ili iz nje uočio da završava finalna utakmica nekog loptačkog prvenstva u dvorani; radilo se o Rijeci, u to sam siguran - a na prvenstvu je pobjeđivala reprezentacija Jugoslavije. Bilo je to sasvim dovoljno da i publika i igrači i komentator uđu u trans - to me i privuklo ekranu; mislim da se radilo o tome da se pobjeđuje mrski vječiti rival, reprezentacija Sovjetskog Saveza; nakon što je utakmica završila i nakon što je slavlje eruptiralo, valjalo je završiti prvenstvo kako i priliči – dodjelom medalja i prigodnim govorom; govore kojima su se takve manifestacije tada zatvarale držali su tada ugledni dužnosnici, narodni heroji, pregaoci i nedodirljivi komunistički funkcioneri.

No, bilo je to još uvijek vrijeme u kojemu nije bilo viđeno nešto slično: da se takvom nekome masa suprotstavi. Vlast one države bila je rigidna i okoštala, navikla samo na stare i uigrane forme ponašanja; ta nemogućnost prilagodbe vjerojatno je i bila osnovnim uzrokom njena ubrzanog propadanja i vremenu koje je nahrupilo na vrata. Još one godine kada sam bio u vojsci bilo je sasvim uobičajeno da se u zatvoru može završiti radi vica ispričanog u birtiji ili pjesme otpjevane pred birtijom; imao sam recimo velikih problema kada sam za Božić u vojsci dobio razglednicu s čestitkom; morao sam oficiru Kosovcu objašnjavati da se moj otac zove isto kao i bedak koji mi je tu razglednicu poslao ali da radi toga otac sigurno nije potegao do Beograda odakle je bila poslana; vlast nije trpjela nikakvo suprotstavljanje i protest; moralo se bespogovorno slušati i odavati počast, ili barem šutjeti.

Vlast je unutar sebe komunicirala kompliciranim sustavom šifri i tajnih poruka koje su se pojavljivale i kolale u javnom prostoru; pratiti takvo što bilo je pravo umijeće i napast – za onoga tko je takvo što umio i htio.

Zato sam gledajući prizor zatvaranja tog prvenstva uočio nešto što se do tada nikada nije desilo: prvenstvo je svojim govorom zatvarao Marijan Kalanj; to ime ostalo mi je od tog trenutka pa do danas u pameti zasvagda kao kamen međaš jednog vremena; dok je Marijan Kalanj tim uobičajenim, polaganim, beskrvnim i dosadnim jezikom prošlog i propalog vremena govorio o strukturama, planovima, veličinama i vremenima – čitava dvorana na Trsatu mu je zviždala; čak i provjereni i uhodani mehanizmi televizijske tehnike nisu mogli suzbiti i prikriti takvo što.
Danas je zviždanje normalna stvar; nekada nije bilo tako.

Do tog časa, nikada nisam čuo da je bilo kome od vodećih funkcionera onog sistema itko zviždao: ne kažem da takvih koji bi se s njima slagali nije bilo, daleko bilo (kako su pokazala vremena koja su ubrzo stigla); no – nije bilo onih koji bi se to usudili, ili ih barem nije bilo toliko da bi u grupama nadvladali; iz toga vremena jedino mi na pamet padaju epizode s pjevanjem pjesme o jednom splitskom brdu koju su u početku pjevali oni koji su odlazili, a potom je zdušno u svojoj verziji s barjacima i vijanjem pod njima preuzeli oni koji su dolazili; ništa tako dobro nije prikazivalo tu transformaciju Dalmacije od zemlje sinova četvrte i pete ofenzive u zemlju u kojoj se pjeva o fići i Anti Paveliću. Ali, ovo nije bila Dalmacija, ni Zagreb, niti ništa slično; ovo je bilo simptomatično: ovo je bila pankerska, samosvojna, daleka i u isti čas tako bliska Rijeka.

No, sve je to tek dolazilo; Marijan Kalanj, osamljen, tih, nadzviždan i napušten u loži dvorane na Trsatu ostat će tako u mome životu personifikacija vladara koji tone u blato – kako mi se tada činilo, a čini mi se i danas – sasvim zasluženo; jer kalanji onog vremena, ma koliki heroji, junaci ili bešćutnici u nekom ranijem vremenu bili – kao stari, okoštali i gluhi na promjene nisu umjeli niti znali prilagoditi društvo koje vode vremenu koje nailazi, već su radije sebe i druge oko sebe lagali dokle god im netko iz ruke ne uzme palicu i otjera ih u prošlost.

Eto, to je bio taj trenutak, tih dvije ili tri minute u kojima ja u nevjerici obješene vilice stojim u kutu boravka gledajući u ekran i slušam kako rulja zviždi Marijanu Kalanju; moj prvi susret s masom, silom i protestom uživo. Bio je to sudar vremena starosti, besplodne rječitosti i laži koje se povlačilo onako kako se slab morski val povlači po pijesku duge, nepregledne plaže, ostavljajući za sobom tek malena jezerca vode u udubljenjima – i vremena koje je stizalo; vremena trijumfa volje, mase, oduševljenja, sile.

Poslije ću u životu doživljavati česta i silna iznanađenja; doći će vrijeme kada će i sama smrt postati nešto uobičajeno i normalno; umirat će se na ekranu, a onda i u stvarnom životu oko tebe - ali nikada više neću imati tako snažan osjećaj svjedočenja nečemu što se dešava u jednom vremenu kojemu ni po čemu ne pripada; kao znak, kao međaš; kao jasan i snažan huk sove u podne.

02.02.2024. u 20:08 • 12 KomentaraPrint#^

nedjelja, 28.01.2024.

Most



vodjadva

Hodam stazom uz potok; da – onom koja zapravo nema nikakvog drugog smisla osim toga da razorimo prirodu kako bismo joj se divili; kao i ostali ljudi – i ja sam samo meko tkivo puno komfora, pa mi je nekuda lakše hodati u tenisicama nego gacati u blatu do koljena. Najveći apsurd od svih jest taj da mi koji smo vidjeli kuda to vodi – mi ćemo jedino imati i nešto dobra od tog poduhvata; ovi ostali koji iza nas dolaze vjerojatno već neće imati niti stazu koja se održava, niti čistu i netaknutu prirodu – jer sve će to za koje desetljeće već biti uništeno.

Zašto tako mislim? Pa eto, zato što već nakon dvije ili tri godine otkako je ljudska noga, pardon – buldozer dospio u ovu dotad netaknutu i nedirnutu sredinu – svo drveće i debla koja su bila uz korito potoka (uslijed toga jer im više nema što držati korijenje) propadaju u sam potok; ona koja još nisu propala – naginju se nad korito da skoro propadnu.

Razmišljam nekako uvijek pomalo na rubu suza o tome kako je sa svake strane potoka posječeno po desetak, negdje i petnaestak metara grmlja i stabala u širinu; o tome koliko je ptica, riba, živine i zvjeradi svakovrsne radi toga stradalo; o tome koliko je drveća, bilja, korijenja tisućljetnog uništeno – i imam li ja uopće usred tog užasa i pomora pravo uživati ovih nekoliko godina u toj maskeradi i licemjerju kao oni obični, užurbani prolaznici koji ovuda trče, šeću, bezbrižno voze bicikle uživajući u suncu i toplini usred zime i ne opterećujući se time što mene tišti.

Neko vrijeme bilo je govora kako će Europa tražiti novac natrag; na stazi nisu napravljeni rubnici pa se blato i voda gdje god je teren viši od staze slijevaju praveći lokve, bujice i led; vjerojatno je ipak netko potpisao nekakvu privremenu dozvolu, što li – tako da se novac može opravdati i da svi budu siti, zadovoljni i veseli. Jedni, jer su zaradili; drugi, jer na mjesta o kojima do jučer pojma nisu imali sada mogu doći praktički u tenisicama; treći jer će sve to lako prikazati kao dobro djelo u pravcu napretka i općeg blagostanja i tako dobiti glasove koji život znače.

- Brate hraste, sestro vjeverice – oprostite mi, šapćem ja misleći o svemu tome od priličnog srama i neugode; ja sam samo jedan stari, čangrizavi čiča koji dok još može nastoji uhvatiti ono čega ste se vi ovdje kroz milijune godina naužili; pa onda skrenem stotinjak koraka duboko u šumu, samo da ne vidim tu stazu i taj nesretni, blatni potok pun gnojnice iz obližnjih opegeova što bazdi po umjetnim gnojivima. Udišem leden zrak što se sa proplanka spušta prema ravnici; puštam ga da mi reže prsi i doziva me iz tog memljiva i topla sna u kojeg su me sunce i tvrda staza umotali.

S jedne strane staze, prema zapadu, pružaju se beskrajne šume koje znadem napamet; od izvora vode sve dalje i dalje u brdo, prema predivnoj dolini sjeverne pritoke za koju jedan moj prijatelj, naš davni kolega, kaže da izgleda kao zemlja Hobita – pa sve tamo do juga, gdje se pruža uzvisina sa planinarskim skloništem i cestom što vodi prema granici.

Preko staze prema istoku – na stranu gdje je civilizacija – vode pak dva mosta, jedan je kod zaseoka; drugi je kod udaljenog izvora pitke vode; ono što je problem – jest činjenica da se baš prema istoku nalazi jedini objekt koji bi običnim hodačima koji nisu toliko željni višesatne avanture mogao biti atraktivan – a to je obližnji konjički klub. Vjerojatno su zemljišta na drugoj strani potoka privatna, pa se tu most niti ne smije graditi; na to naravno da nitko privlačeći zamamna briselska sredstva nije mislio – a i zašto bi; takvo što nikome ne bi donijelo zaradu niti korist. Naravno, namjernici koji otamo zalutaju prema stazi nemaju potom gdje preći potok – i zapinju u blatu.

Spuštam se nazad iz šume pa hodam opijen suncem stazom slušajući ptice i puštajući da mi zrake miluju lice; šume su na zapadu, sunce je na jugu i istoku; mislim – ovdje će ljeti biti pakao, zato sada treba iskoristiti vrijeme u kojem se ljudi bude, doručkuju, odlaze u kupovinu, rade sve ono što nije ovo što ja radim (a i ja ne radim ništa, nego uživam u samoći i tišini i snazi prirode i mislim kako ću negdje sjesti na neki balvan i piti dobar čaj od bazge i lipe što smo ih sami ljetos brali kojeg sam ponio u termosici); čekam da se Ona javi kako je dovršila što je imala dovršiti i kako je konačno i sama pošla u mom smjeru; sanjajući uvijek idem k tebi; čekam kada ću zaokrenuti i sustići Je negdje dolje, bliže gradu i početku.

S druge strane, između lovačke čeke i šume, na nizbrdici prekrivenoj dubokom travom, baš tamo gdje smo Ona i ja još pretprošlog proljeća brali radič i praseće zelje, u blatu i krpama preostalog snijega ugledam tada obasjane suncem njih četvero kako izgubljeno, polako i teško čupaju noge iz nevolje: mlada žena sa nekom maramom, povojem u kojemu je beba; ispred nje čovjek sa zabrinutim pogledom u daljinu, a još dalje naprijed - dječak od kakvih šest ili sedam godina; briga njega za sve – i za blato i za potok i za gustiš i za prljavštinu; jedino što bi na njegovu malenom, ozbiljnom licu činilo sjenu - mogla bi biti činjenica da majka i otac već minutama, tko zna koliko prije nego li sam ja naišao u blizinu, ali s druge strane – govore jedno drugome ne baš lijepe stvari.

Zapeli su u blatu, ne vide izlaza, naslućuju kamo bi trebalo – odrasli su ljudi s dvoje djece; umjesto ugodne šetnje, sada će čitavo popodne morati gledati svoje blatne cipele i hlače i ozbiljna lica. Tko bi drugi, vjerojatno je on taj koji je kriv; on je predložio da se od hipodroma krene u ovom, nepoznatom smjeru; znadem ja to dobro; i ja sam tako, kada još nije bilo ni hipodroma, ni staze, ni ničega – samo šuma i blato i nepoznato, kamo god ti oči pogledaju - put u nevolju, a onda van, iz nje.

Da, tako smo i mi - baš tu negdje prije trideset godina gacali i hodali; gledali smo gdje je sunce i skidali komarce i krpelje jedno drugome s kože; znala je Ona dobro s kim ima posla: ja kada negdje doselim - već ću za dvadeset dana oduševljeno reći: čovječe, kak' je ovdje dobro; zalutali smo bili u šumama - a već se sumrak spuštao, sutradan se radilo; trebalo se ići kući spremati - pa se našlo izlaza; kako se ne bi našlo izlaza - nije svijet beskonačan, barem dok si mlad; vrtjelo se onda u nevjerici glavama nad tim lutanjem; dobro smo prošli, pa se možemo držati za ruke i hitati u tek kupljeni stan pod topao tuš; u čisto, poznato i sigurno.

I još jedni drugi, davni mi - neki sasvim sad već nepoznati ljudi; moji majka i otac i neki zaboravljeni, maleni ja od možda šest godina, isto smo tako lutali negdje nekim šumama i brdima tražeći gdje smo ostavili vozilo; davno je bilo - toliko davno da se čovjek ničega više od toga ne sjeća; ničega - osim onog osjećaja kada šutiš jer bi pobjegao; pobjegao bi tamo gdje nema šutnje niti usred nje ružnih riječi i zamjeranja; tamo gdje se ljudi drže za ruke, ma kako blatno, nepredvidivo i teško bilo i znaju, jer moraju to znati: uvijek se iz blata izići može, samo treba vjerovati.

Čudno je to, strašno i predivno u isti čas kako se čovjekova uloga s vremenom u nekoj priči mijenja; još jučer bio si ustrašen, zamišljen i malen dječak ispred ostalih što hodaju u blatu; potom si postao čovjek odgovoran za put i smjer, velik i važan; na koncu si opet zaboravljen starac kojemu je još samo preostalo lutati sam i napiti se ovog sunca i neba koliko još može i smije i želi.

- - - - - - - - - -

- Oprostite, gospodine, malo će glasnije, ali uljudno reći ovaj čovjek obraćajući se meni i mašući rukom s druge obale („kartu čitaj i seljaka pitaj“, tako sam i ja u njegovo vrijeme, zapravo, u moje vrijeme – samo, u moje vrijeme nije bilo nikoga za pitati) – može li jedno pitanje?

- Recite, odvraćam praveći se ozbiljan; ja sam očito čovjek kojeg se može pitati i kojemu bi se - o čuda - moglo vjerovati; sada već ne moramo vikati, sasvim smo blizu jedni drugima, samo nas šumna voda potoka dijeli – da nije tako, čuli bismo jedni drugima ubrzani dah ili osjetili nemoć, prvi znoj što probija lice, nelagodu bliska i nenadana susreta u kojemu se može zagledati u ljudske oči.

- Može li se nekako na drugu stranu?

Na to, kompliciran kakav već jesam, odgovaram da između sela i izvora, nekih tri kilometra nema mosta: imate jedan most tu blizu kod sela; drugi je uzvodno kod izvora; da je ljeto, rekao bih vam da se skinete bosi pa pregacate vodu; ovako možda ili da hodate kakvih petsto metara kroz grmlje, gustiš i močvaru, ili da se vratite kilometrima uzbrdo, tamo otkuda ste i došli.

Nisu naravno zadovoljni mojim riječima; na licu onog dječaka vidim zazor i slušam ledenu tišinu.

- - - - - - - - -

- Junače, pitam dječaka; jesu li ti suhe noge?
- Jesu, pristojno odgovara maleni vjerojatno misleći, što me sad ovaj tu stari čudak ispituje; krampus neki, velik i bradat, sa maramom na glavi i zavrnutim hlačama - pa se stidljivo okreće ocu tražeći zaštitu i razumijevanje.
- A imaš li dobre volje?, nasmiješim mu se ja; ne odustajem....

Na to se i on konačno nasmiješi.

- E pa vidiš - uporan sam; jedino što ti treba, to su dobre cipele i dobra volja. Vodi ih - pa pokazujem rukom na to blato, grmlje i snijeg niz drugu obalu - nije vam još puno ostalo, možda niti pola kilometra; vodi ih prema suncu (a baš je sunce tamo, na mjestu na koje trebaju doći; svijetli visoko i snažno kao jasan i nedvosmislen putokaz); sigurno da ti to možeš, jel tako?

Pa domećem glasno i odlučno, sad već siguran u svoje riječi što su mi i samome još do prije koji čas zvučale sasvim čudno i nesigurno: i ničeg se ne boj, samo ih vodi, možeš ti to - vičem mu još - gdje vidiš da ne ide, zaobiđi.

Nasmiju se svo troje; beba u povoju spokojno spava; nju naše vikanje uopće ne dotiče. Dječak kimne glavom – i oni pođu.

- - - - - - -

Okrenem se i odem, mrmljajući sebi u bradu; budi ono što ja nikada - kada sam bio ti - nisam dospio niti umio biti; budi im upravo ono što traže: budi im most.

28.01.2024. u 16:31 • 8 KomentaraPrint#^

petak, 26.01.2024.

Granice rasta

Vodio sam neku raspravu u kojoj sam spomenuo granice rasta i „Granice rasta“, pa sam uočio da ljudi zapravo baš i ne znaju o čemu se radi. Da ja ne bih filozofirao naširoko kako to mnogima smeta, ovdje ću samo staviti dva citata i uputiti vas dalje, a vi vidite da li će vas to zainteresirati ili ne.

Kao prvo, „Granice rasta“ nisu knjiga neke zapjenjene terorističke ljevičarske skupine studenata koji bacaju molotovljeve koktele; i prema Wikipediji, „Granice rasta“ (engl. The Limits to Growth) jest knjiga koju je godine 1972. objavila grupa autora poznata kao Rimski klub u kojoj je (dakle prije pedeset i više godina) na temelju kompjuterskih modela iznesena procjena posljedica koje bi eksponencijalni ekonomski rast uz porast stanovništva mogao imati po budućnost Zemlje i čovječanstva, s posebnim naglaskom na međusobne odnose stanovništva, industrijalizacije, zagađenja, proizvodnje hrane i iscrpljivanja resursa. Sve se poklopilo sa poznatim naftnim šokom sljedeće godine te utjecalo na popularizaciju ekološkog pokreta i koncepta održivog razvoja, ali i na dugoročnu politiku mnogih, pogotovo najrazvijenijih industrijskih zemalja. Istovremeno je teorija postala i predmetom žestokih debata koji traju do današnjeg dana. Konačno, sveobuhvatna analiza iz 2021. u svemu potvrđuje predviđanja studije: ekonomski rast staje krajem 2020-tih, moguće dovodeći do kolapsa oko 2040... (Edward Helmore: Yep, it’s bleak, says expert who tested 1970s end-of-the-world prediction) - o tome link u prvom komentaru.

Druga stvar je nešto što je uz ovu knjigu usko vezano, a to je dokumentarac „Jednom kad znaš“ koji je kod nas prikazan negdje prije dvije godine (video niže u emisiji u okviru koje je prikazan navedeni film). Dakle, ne radi se o nekom alternativnom filmiću prikazanom u Močvari; radi se o međunarodno priznatom ostvarenju koji je prikazala državna televizija u prime timeu. Kako ističe najava na Hrt, redatelj Emanuel Cappelin ne zatvara oči pred nadolazećom katastrofom, okrećući se lokalnim zajednicama i osviještenim pojedincima koji mogu činiti nešto pred valom koji nas pritišće – čak daleko više našu djecu do li nas same.

Eto, kada se spomenu granice rasta i činjenica da je lakše zamisliti kraj svijeta nego kraj kapitalizma, nećete moći reći – nismo znali. Istina koju ćemo jednog dana morati reći svojoj djeci (i još više, njihovoj djeci) jest drugdje: nije nas nešto posebno brinulo, kao što će možda brinuti vas.


26.01.2024. u 18:07 • 14 KomentaraPrint#^

četvrtak, 25.01.2024.

Meštar

IMG-20240106-082643
IMG-20240106-082333
IMG-20240106-082541
IMG-20240106-082456
IMG-20240106-082409

Želim vam samo napisati, dok je vrijeme - pogledajte Meštrovića u Klovićevim dvorima; pokušajte to ne propustiti. Takvog kao što je on teško da možemo imati prilike vidjeti bez većih troškova, a na ovom mjestu su i primjerci privatnih zbirki koji nisu baš lako dostupni.

Odvojite doista nekoliko sati i u miru pogledajte izložbu; siguran sam da nećete požaliti.

Nemam nekog posebnog smisla za likovnu umjetnost, nema puno onoga što me se baš može dotaknuti; više je do mene - ali ovo je definitivno nešto od toga.

25.01.2024. u 17:01 • 19 KomentaraPrint#^

nedjelja, 21.01.2024.

Zašto izlazimo na snijeg



IMG-20240120-103504

IMG-20240120-102957

IMG-20240120-102909

IMG-20240120-103606

IMG-20240120-103158

IMG-20240120-103107

IMG-20240120-102737

IMG-20240120-102555

IMG-20240120-102458

Doista, zbog čega svi vole snijeg a malo tko voli izići na nj? Upitat ćeš se takvo što i ti jednog jutra, bezvoljan i prazan, kako je to već u ovim godinama najbolja navada i red, omatajući se šalovima i navlačeći kapu i debelu jaknu, pa poći tražiti odgovor na takvo pitanje.

Prethodne večeri, grad kao da se ispraznio. Pusta aleja u šest uvečer, kraja joj ne vidiš koliko je ravna; blagajnica u praznoj trgovini hvata stvari koje bacamo na traku; nigdje nikoga.

I onda, tog jutra - počinješ polako razumijevati; negdje već dublje u šumi, iza parka i u njemu zaboravljene kapele - nalaziš tragove nečeg davnog, već gotovo zaboravljenog, nestalog.

U snijegu, na padini gdje ćeš već kroz mjesec dana brati medvjeđi luk, sada sa vide jasni tragovi dvoje: jedne pričljive i vesele trogodišnjakinje, umotane u ljubičasti skafander - i njenog zanesenog oca koji je vuče na sanjkama.

Ne mogu to biti ničiji drugi tragovi; nisi ipak još toliko star da to ne bi umio razaznati; po njima jasno vidiš i čuješ njeno pitanje; puna je pitanja od rana jutra do mrkla mraka: tata, zbog čega mi idemo na snijeg?

Slijedi njegovo zadihano odgovaranje u trku; već za koji trenutak, oni posvećeno i veselo prate tragove nekog djedice koji je preskočio potok (na kojemu tada još niti mosta nije bilo) pa je zajedno sa sobovima i sanjkama pošao daleko, daleko.

Dok znatiželjno gledaju u snijeg, mora biti da taj bezbrižni starac u priči negdje umoran zadovoljno drijema pod posljednjim zrakama sunca; onda će poći dalje, pronaći sunce - čak dalje od samog Budonca - i još dalje, tamo gdje se ne više nipošto ne ide, gdje se rađa mrak.

Taj Budonec, u tvome najboljem sjećanju – to je vjerojatno Brdovec; ali tko će danas takvo što više znati; moguće da i nije – da je to bio neki tih i miran gradić u dolini, daleko dolje, pored velike rijeke; sve će to onaj djedica preletjeti kao da ima krila (otac, onaj koji vuče sanjke, zadihan i pričljiv - tako će to izložiti). Kako bilo, njih će dvoje to zamisliti, naglas ispričati i gromko se tome razveseliti, čak još i kada već umorni budu ostavljali sanjke u podrumu, pa se potom vukli i penjali u stan, na treći kat, mokri i željni vrelog tuša, dobre večere i čaja, a potom toplog kreveta.

Ne smijem to više danas pitati, to o tome Budoncu; to je još samo moje sjećanje, on nigdje drugdje više ne živi; ima li još netko tko bi me uopće, da takvo što upitam - razumio?

Radije šutim i sjećam se.

Eto, odgovaram sam sebi; možda zato čovjek zapravo bez važnijeg vidljiva razloga odlazi na snijeg ako baš ne mora: tražiti tragove sebe sama.

Tako i tebe tog jutra tragovi obodre i ozare: već pomalo nesiguran na ledu trčiš u dolinu za njima; kupaš se u pogledu na plavetnilo daleke planine; dodiruješ oprezno otkrhnute cigle na zidovima kapele kao da tješiš i upuhuješ topao dah u neke stare, koščate, davno ostavljene i zaboravljene ruke; ubrzano u tom neredu sjećanja udišeš ledeni zrak pod šutljivim krošnjama punim leda.

Poslije ćeš Nju (ne onu koji si davno vukao na sanjkama, nego Onu s kojom si je podigao) dočekati na kavi u toploj kavani; vrteći glavom, jer rekao si da ideš malo na snijeg, prije kave – zagledat će u tvoje hlače i cipele jesu li jako mokre; uzalud Je ponekad uvjeravaš da cipele što tih ih je kupila za rođendan, dobro te poznavajući, zaista ne propuštaju snijeg.

To je, veli, za normalne ljude; ono što tebi ponekad padne na pamet, proizvođači ne mogu predvidjeti!

Dok tako budete sjedili u toplom zimskom vrtu srčući prve gutljaje kave, Ona smireno, ne sumnjajući više u konzistentnost potrošačkog kontingenta čita nekakav magazin u novinama; ti žmirkaš na suncu što te draška kroz staklo, a stiže poruka one nekadašnje trogodišnjakinje; dežura, radi i subotom ujutro, dobro je, pa pita da li uživamo na kavi – i trebamo li usput štogod iz Slovenije, poslije će poći.

Zauvijek joj je izgleda ostao u sjećanju pravac prema zapadu, prema suncu; mrmljaš sebi u bradu tu pomalo heretičku misao starački bespomoćno bez nekog većeg smisla i potrebe. Pa se nadaš: još možda koja godina, pa ćeš opet imati nekoga da ga vučeš na sanjkama. Ovaj puta, doduše, Ona će biti jako zabrinuta za tvoje srce, ali dat će se to nekako izvesti; razgovor onamo - molba ovamo, argument ili dva više; nema još puno, pomisliš radosno; opet će se moći pratiti tragove u snijegu - i stvarati nove.

Snijeg je, samo ako te volja gledati, prepun tragova; to shvatiš tek kada padne, zamrzne se i prekrije ga jutarnje sunčevo blještavilo: snijeg je malena, stara bilježnica već požutjelog papira s crtovljem, puna nekog davnog, teško prepoznatljiva rukopisa.

Snijeg je spomenar naših tragova.

Uvijek će zato - dok god ove noge budu tjerale jedna pred drugu i same hvatale sebe - biti dovoljno razloga da se prevlada onaj prvi strah i nelagoda, pa se na snijeg orno pođe pratiti tragove. Neće baš svi od njih biti ocrtani jasno i oštro; što oči budu slabije a sjećanja dublja i jača, mnogi od njih kao da će čekati samo na tebe - a ti više nećeš sasvim jasno niti moći razaznati jesu li zaista ostali u snijegu, ili samo u tvojim očima.

No, nije to toliko važno. Važno je poći i ostavljati tragove - kako bi ih poslije, kada vrijeme prođe, bilo dovoljno da ih se može pronalaziti.

Jedni ostavljaju tragove; drugi ih pronalaze; treći o njima sanjaju: važno je nastavljati taj pravilan niz.

21.01.2024. u 09:27 • 12 KomentaraPrint#^

petak, 19.01.2024.

Pasimo Sljeme

adolfovac-blizu

adolfovac-daleko

dolina-jugoistok

drvo-iglice-snijeg

hrbat-istok




"Kud pade snijeg bjelasaju se staze,
Na hrdih stijenah bijele se i ginu.
U snijegu stope. Blijed se ljulja mjesec
U svijetlih krpah što po stijenah plinu.

A podno stijenâ sjaji timor-šuma,
I ledna, snježna, ruši se i sniva
U plavet doli – gdje u staklu vodâ
Tavna slika mitskog grada pliva.

Ja vrač sa hridi slazim uklet, silan,
I k mraznom srcu stištem cimbal snova;
Po jasnom snijegu plave mi se stope,
A sjen moj pada kao plašt bogova."

Plakat
VLADIMIR VIDRIĆ

utorak, 16.01.2024.

Željko Poljak

IMG-20240116-223837

Kada umre netko blizak, bude nam teško zbog praznine koju takvo što ostavlja u nama. Kada umre netko koga nismo poznavali, možemo osjećati nešto prema tom događaju samo ukoliko je ta osoba na nas ostavila trag koji se ne zaboravlja; trag toliki da si i ti drugima koji su nastojali zakoračiti govorio isto što su i tebi rekli ovi prije: pa uzmi si Poljaka.

I moja Najdraža, još u ranim danima zgrožena time da sa dvadeset nisam mrdao iz parka ili s kauča, a nakon što me baš Ona nagovorila na prvi izlet za jedan davni, snježni Badnjak - već sa dvadesetipet bih kao opsjednut planirao ispenjati Velebit u dva dana - znala je ne sasvim u šali reći da joj je taj čovjek Njenom isključivom krivnjom uništio život, jer da je morala znati kakvog sivonju ljubi; recimo, nedjeljom smo hodali na Okić, a ja sam već naglas maštao kako ću navečer otvoriti Poljaka, jer druge subote moramo na Japetić!

Uzmi si Poljaka, kao da nekome veliš, uzmi si kilu dobre masti pa bude sve išlo kao podmazano; to je bila najvrednija i najpouzdanija mantra generacija hrvatskih planinara, kao što je davno već iz stvarnosti u legendu u Slovenaca prešao Tone Mihelič; Poljak u ruksaku oduvijek je značio zanimljivost, sigurnost i ispunjenost: saznanje da tamo negdje postoji striček sa notesom i olovkom koji bilježi, konstruira i preslaguje sve moguće varijante puteva, dolazaka i odlazaka koji nam život znače i jamče da ćeš već sljedeće nedjelje opet negdje ostati bez daha - ne samo radi kakve luđačke strmine, nego i onoga što ćeš sa nje ugledati.

Planinarenje je bijeg radi povratka; nitko ne bježi od nečega dobroga: stvar je u tome da te ono - o apsurda - istinski uči tome kako prestati bježati i kako izgraditi mjesto sa kojeg se želi nikuda ne ići. Najljepši nisu odlasci; najljepša su vraćanja, kada otkriješ da se imaš kuda vratiti - ali se s njima stvar ne da započeti. Dobro, mene je život na teži i bolniji način učio i naučio da se - da bi se živjelo dobro - ne mora nikuda baš previše bježati i lutati i da je najsretnija sreća baš ona koja nas draška po nosu - ali kao i kod mnogih, i kod mene je to trajalo i trajalo, nisam ja neki lik od brzog shvaćanja; danas se opet polako vraćam na ono početno mjesto gdje sam preferirao klupice i kauče, ali kako bih se ja uopće u tom čarobnom krugu odvrtio da tog Poljaka nije bilo?

Željko Poljak za mene je jedna od takvih osoba s početka ove čudne, rogate priče: svojom knjigom koju mnogi nazivaju hrvatskom planinarskom biblijom zapravo je i na mene utjecao daleko, daleko snažnije i više od mnogih književnika i pisaca. On nije bio hrvatski Thoreau: on je i Thoreaua i Krakauera i ostale lonely ridere svojom sigurnom eruditskom rukom i gojzericom upogonio u pouzdano i skromno ali bezuvjetno nalaženje smisla. Od časa kada sam i sam prije valjda tridesetipet godina čuo rečenicu "pa nabavi si Poljaka" moj život više nije bio isti: u rukama sam imao siguran vodič i pouzdanje u to da znam što radim i kamo idem punih dvadesetak godina - sve dok internet nije odmijenio sve, pa i knjige. A i još dugo, dugo, dugo poslije toga.

Uza sve to, doktor Poljak bio je i doktor i znanstvenik i putnik i pisac i urednik i učitelj; sedamnaest bi naših običnih života stalo u jedan njegov, vjerujte mi - ako ne na riječ, a onda površnim prekapanjem najbliže knjižnice, recimo.

Zbogom, gospon Željko; da je barem svijet bio ispunjeniji ljudima kao što ste vi; i od srca Vam hvala što ste mi život učinili smislenijim, ljepšim i sigurnijim!

16.01.2024. u 22:51 • 15 KomentaraPrint#^

nedjelja, 14.01.2024.

Godine, posao, vjetar

slappericniksadugom


Njen posao odavna već je izgubljen; dok je radila, radila je od jutra do mraka – i tako prvo u velikoj korporaciji, a poslije i privatno, ako vašeg već starog i zaboravnog pisca pamćenje dobro služi - dvanaest godina, najčešće i subotom i nedjeljom. Taj posao cvjetao je u početku; poslije se održavala glava iznad vode, a na koncu, kada je posljednje dvije godine zatvarala posao, on je gotovo svake večeri duboko u noć dolazio po nju pa bi se vraćali zajedno iz grada, slušajući u mračnoj i pustoj aveniji kojoj ne nazireš završetak kakvog Cohena ili Cavea i držeći se za ruke kao da će taj povratak kući trajati danima i mjesecima, a ne još nekoliko minuta.

I trajao je. Jer, ona se zapravo morala vratiti kući; toliko je dugo tamo nije bilo.

Djeca su već odavna pohađala više razrede škola i fakultete; navikli su na to da je nema; kada bi provodili vrijeme s njom, bilo je to najčešće negdje vani, jer bi on uspio ukrasti je i oteti životu, da svoje zajedničko vrijeme provedu po šumama, morima, nepoznatim gradovima i rijekama.

Kada je dovršavala taj posao, on je u stvari bio sretan: samo četiri godine prije toga, sjedeći dnevno i po dvanaestak sati za kakvom excel tablicom i radeći posao kojeg nisu željeli raditi drugi, ona je sebi priskrbila tromb koji je zamalo otišao tamo gdje je priči mogao doći kraj. Dok je bila u bolnici, baka se čudila kako im ne treba doći da sprema i kuha; jednoglasno su joj na telefon javili da ne treba – da oni funkcioniraju tako, bez nje, danima i mjesecima; njih je troje odavna već radilo i živjelo tako da obave sve i čekaju samo onaj završni dodir kojeg je ona donosila: bez tog dodira, sve kao da je u tjedan dana izgubilo čaroliju.

Taj posao, kao i svaki privatni posao – nije imao sredine: ili si u njemu čitav, bez slobodnog vremena, bez zdravlja, bez ičeg i ikoga svoga – ili te nema i propadaš. Posao je veliki protočni bojler u kojeg se utjerava puno vode; tek tako možeš postići da iz njega puno tople vode i izlazi; ako to pravilo ne poštuješ, vrlo brzo ćeš propasti.

I tako, prije pet godina – sve je propalo; ugovor nije otkazala korporacija; ona je otkazala korporaciji, posložila novac za još neko vrijeme u kojemu će uplaćivati doprinose i dadžbine – i konačno stavila ključ u bravu. Ili to, ili da je nema: on je izabrao da je ima živu, u svome naručju, bez posla.

Njegov posao – baš nekako s dolaskom korone – počeo se obavljati većinom od kuće; kada su izvanredne okolnosti prestale, moglo se birati: ili povratak na staro, ili rad pretežno od kuće. Potonja varijanta uključivala je mnogo loših strana, od stalnog utovara i istovara dokumentacije, korištenja vlastitog interneta, struje, prostora, printera, tonera, dugih i zamornih odlazaka i dolazaka na posao radi transporta i predaje obavljenog.

On je, naravno, izabrao da bude kod kuće: da joj bude blizu; sve ostalo bilo mu je nevažno.

Bilo je to – složit će se oboje - najljepših pet godina u vremenu koje im je do sada bilo dano; kakva će biti budućnost – to nitko zapravo ne zna, pa o njoj ovdje nećemo. Neobično, zar ne? Obično ljudi kao najbolje i najljepše godine pamte one u kojima su bili mladi; godine u kojima su bezbrižno pohađali fakultet, bez obaveza, bez djece, dok adrenalin kola i dok nema dosade i zamora. Poslije naiđu bolesti, poslovi, obveze, interesi i sukobi; čudno je da dvoje ljudi nakon trideset ili četrdeset godina osjete kako su zajedno prošli čitavu jednu povijest – pa ih ono što je ostalo poveže i spoji kao nikada; sve nevolje, sve neprospavane noći, svi strahovi, strepnje, suze, promašaji i izjalovljena očekivanja nestali su onoga časa kada su njih dvoje, sami i goli kao od majke rođeni jedne srijede ili četvrtka prije pet godina u devet ujutro legli pod deku i počeli se dirati, kupati poljupcima i gutati očima u polumraku sobe, kao da to čine prvi put.

Jer, lako je voljeti ženu kada je život pred tobom: zapravo, ti samo misliš da je voliš – a u stvari, zaljubljen si poput pastuha u ono kako ona izgleda, pa ti u nutrini tuče neko drugo, strano i tuđe srce koje kao da čeka izići iz tebe čim prije. Ženu, onu pravu, onu koju su mijesile i tukle godine i bure što ste ih prošli, voljeti treba na koncu; ona je onda baš takva kakva jest, kakvu si je godinama stvarao, gladio i gradio – pa je ili voliš, ili ne voliš; a ti biraj ako možeš, i ako si blagoslovljen tom i takvom ljubavlju; ljubavlju koja neće zgasnuti kroz koji mjesec – nego onom koja će s godinama biti samo jača, dublja, nestvarnija.

Da, to su godine koje su van svake sumnje bile ljepše od ovih prije njih. Svi vapaji, strahovi, njena nezaposlenost, moguće bolesti i tegobe; sve je to kao rukom otišlo odneseno onoga časa kada su njih dvoje legli pod onu deku i kada joj je on kazao: gledaj, tamo gdje ima za mene, ima i za tebe; kako bude meni, bit će i tebi; kada dođemo do posljednjeg komadića kruha, izrezat ćemo ga na pola. Meni taj komad ne vrijedi baš ništa ako ga s tobom neću dijeliti.


Jer, tako je i ona, dok je radila: nije pitala tko i koliko zarađuje, doprinosi, brine; sve što je pitala, pitala je sebe samu: kako i koliko mogu učiniti još bolje i više. Sve dobro i lijepo što je naučio, njeno je.

I tako su pet godina samovali i bivali kao posljednji ljudi među normalnima i prvi među nenormalnima; djeca su odlazila i dolazila, završavala fakultete i škole, sastajala se i rastajala s partnerima, poslovima, stažem, ispitima – a oni kao da su u tom životu gledali isto ono što su i sami davno, davno živjeli; nisi ih više mogao uhvatiti niti urediti; on bi radio noću, spavali bi zajedno zagrljeni danju, lutali šumama kada im se lutalo i radili zajedno kada im se radilo; putovali su izmičući se oblacima i munjama i sjedili u kući za poslom i računalom kada je sijalo i grijalo; malo su riječi govorili a puno više osmijeha i dodira podijelili i dali – preko nekih posnih ručkova i večera, čudnih i lijepih filmova što su iz zajedno odgledali ili šetnji što su ih poduzimali.

U tih pet godina prošlo je valjda trideset neuspjelih natječaja i razgovora na kojima su joj mlade žene govorile kako je prekvalificirana za posao. Uostalom, dajte molim vas, pa tko će zaposliti staru baku na pragu šezdesetih; svaka normalna nadređena žena od tridesetipet u njoj istog časa gleda protivnicu za koju će svi – nakon što je zaposle – pitati, a zašto ova ne bi vodila stvar? Upravo radi tog posla nisu inzistirali na ocjeni preostale radne sposobnosti nakon bolesti koju je prehodala; vjerojatno bi bila katastrofalna – a uostalom i čemu; već kroz možda dvije godine uz doplatu staža može se u mirovinu. I tako su čekali, tješili se i ljubili; oni te nisu vrijedni – šaptao bi joj on na uho, ako ne znaju prepoznati tvojih dvadeset godina školovanja i trideset godina iskustva.

Odbijali su nazivati i pozivati, moliti i kumiti – jer ovo što imaju bilo im je sasvim dovoljno. Ono što im je bilo važno, to je da im se djeca zaposle i školuju, a njima – kako bude; neka je zdravlja – i bit će sasvim dovoljno. I tako bi ih ljudi, prijatelji, poznanici, kumovi, s vremena na vrijeme zvali i pitali: pa gdje ste vi, golubići; nema vas ni čuti ni vidjeti – a oni bi šutjeli i zagonetno se smiješili držeći se za ruke, možda tek pričajući u nedalekim rijekama, šumarcima, jezerima, brdima koja su ispenjali, posjetili, s njih pružali oči u nebo i umivali se u ledenim potocima.

A onda je stigao – posao.

Čak i za ovu državu, državu s lijepom fasadom i prilično ispražnjenim smislom i nutrinom – bilo je zaista previše čekati dulje od pet godina a da je se ne sjeti. I tako je ona opet dobila posao; da se razumijemo - nije to nešto – nekakav poslić od osam do četiri; kada odbiješ ono eura što se mora potrošiti na prijevoz, prehranu i oblačenje (jer, je li, ne može žena ići među ljude kao zvijer, kako on ide, jer mu je sasvim svejedno što ljudi o njemu misle) – ostat će možda dvije ili tri stotine; neka – i to će biti više nego dovoljno, kao da im više uopće treba. On je prvo šutio, u nevjerici vrtio glavom – onda su, kako je i red, skuhali kavu, pokrili se dekom pa sjeli na verandu – i zaključili: posao se ne odbija; odbiti raditi bio bi grijeh prema Bogu; bilo bi to kao da kažeš: imam štrucu kruha a ne treba mi, pa ću je baciti.

I tako već dva ili tri dana šute i misle svoje; ona čita neke propise ispisane budzašto na starom i lošem printeru s Narodnih Novine –jer, savjesna i savršena kakva već jest -nije red da nema pojma i o svim izmjenama i dopunama što ih se ova plodonosna država potrudila u međuvremenu smisliti; skuplja i premeće onih pet krpa što su joj ostale od nekog davnog vremena otprije pet godina; prvo je dobila nešto kila, pa su ih poslije zajedno skidali, i sada sve to treba opet urediti, stegnuti, podvezati, prošiti; on joj skida stare i zaprašene kutije s polica i smišlja sva ona jela koja davno već nisu spremali a ona će ih moći ponijeti sa sobom da ne bude gladna. Sa stravom u očima- jer ona ne vozi, a i nema parkinga tamo gdje se ide, jednostavno nema – shvatili su da će joj ujutro, a možda čak i uvečer, trebati satipol, možda i čitava dva sata do posla u jednom smjeru, pa u nevjerici vrte glavama; sve im to još izgleda sasvim novo, nevjerojatno, čudno; kao da ponovno ulaze u neku dvadesetipetu i ponovno žive nešto što je davno već zaboravljeno.

Onda on tješeći više sebe nego nju veli; ma daj, pa to će sve kako je i red kroz nekoliko mjeseci propasti i otići u besmisao; pojavit će se netko nečiji s vezom koga će trebati namjestiti umjesto tebe; nije moguće da u ovoj državi više nema nitko takav, da su svi nestali i iscrpljeni; kada ja operiram bruh u lipnju i odležim ga taman dok bude nogometno prvenstvo, moći ćemo u miru Božjem opet poći na naše staze i puteve prema sjeveru; ovaj put niti ja neću moći brzo i žustro; nego ćemo se taman držati za ruke; mene će boljeti prepone; tebe tetive – i tako ćemo opet polako dolaziti do onih naših zelenih rijeka i šuma, da uz njih ležimo, pečemo jeger na štapovima i kuhamo radič i koprivu s jajima; da pijuckamo naše sokove od bazgi i slušamo ptice i šum vjetra u krošnjama i gledamo se u oči.

A ona mu odvraća: ma samo ti sanjaj. Tako i on s nelagodom vidi: već kroz godinu dana bit će neka načelnica ili pomoćnica nekoga i nečega; izgubio ju je i klizi mu kroz prste kao pijesak – kako je i red; nije red niti smisao u tome da njih dvoje ostanu i budu zajedno kao jedno tijelo – od toga nitko nema baš nikakve koristi; oni su svoje odradili i odredili; sada je trebaju drugi – i doista, treba je društvo, treba je država, potrebnija je tamo; što koga briga što će on dalje lutati šumama sam i zaboravljen i raditi svoj posao za računalom do duboko u noć; pred njime stoje godine tišine i samoće; samo je na njemu birati hoće li tu samoću doživljavati kao usamljenost - ili velik i mekan spokoj.

Tada joj skuha najjaču kavu koju je u životu skuhao, onu na kojoj pliva potkova; naspe u nju mrvicu cimeta i odlomi štapić vanilije, pa u džep strpa onu kocku šećera što ju kao svetinju čuvao od proljeća, negdje iz onog parka u Kadirgi, gdje su slušali vrapce i vjetar kako šumi u granju nad njihovim glavama i pili onaj nevjerojatan crni čaj i tursku kavu, sjedeći kraj ruksaka i jakni kao kada su imali dvadeset. Tamo vani, kada ona zapali prvu cigaretu, prelit će tu kocku kavom u njenoj šalici, gurnuti je pred nju i duboko uzdahnuti nad time kako je to izgleda posljednja kava posljednjih sati njene posljednje nezaposlenosti.

Ona će s iznenađenjem uzdići obrve ugledavši tu kocku šećera, pa će na ga to, otpuhujući dim, sočno i u bradu opsovati, onako – od milja, kako to već zna na njegove riječi o budućnosti ili o posljednjim stvarima; potom će mu čvrsto stegnuti ruku svojom malom, toplom, mekanom šakom. Ne voli kada on priča svoje vještičje priče i čara o budućnosti; oboje s priličnom nelagodom znadu da on s time ima neke veze i da ponekad nazre štogod od onoga što će biti; nerijetko i ono što je nelijepo. Onda je bolje da zašuti; to i njemu postaje jasno – pa doista i zašuti, gledajući je u oči.

Moram je dijeliti sa svijetom, pomisli; previše je snažan i opasan a da bih je uspio i uzmogao ostaviti samo za se. Neka; najbolji lijek za to je njeno srce. U njenom srcu ima mjesta za milijun ovolikih i ovakvih svjetova, a kamo li za jednog čovjeka – ovakvog, njenoga njega.

Navečer će zamijesiti prvi od svojih hljebova za samoću; onaj bekvasni, s medvjeđim lukom, valjda ga je u škrinji ostalo još od ljeta. Pa se sjeti: nema još mjesec dana i brat će se novi! Dok bude trgao listove, zahvaljivat će Bogu na svim darovima što mu ih je namro – i na Njoj; najvećem od najvećih; onom najboljem.

Pred tim darovima godine i vrijeme nestaju. Ostaju trenuci; sjećanja; uspomene. Ostaje život kojeg smo živjeli; ono toplo, meko, lijepo što te uvečer - dok hladan vjetar tjera suze u oči - grije i gura ti jedan posve malen osmijeh na lice.

14.01.2024. u 17:51 • 15 KomentaraPrint#^

srijeda, 10.01.2024.

Vukovar, uvijek prvi

Doista, povijest se jednom dešava kao tragedija – a drugi put se ponavlja kao farsa.

Prvi put Vukovar je doživio tragediju. Je li je i preživio – to prosudite sami, ali nemojte gubiti iz vida činjenicu da je nakon studenog 1991. izgubio trajno ili barem na više godina najveći dio svog stanovništva. Kada su u kolovozu devedesetprve glavaši, merčepi i drugi anđeli rata zauzeli svoja mjesta u garažama i pakračkim poljanama (i dok još nisu stigli šljivančanini, arkani i oni drugi anđeli, zato ove prve spominjem kao prve), u Vukovaru je ostalo taman toliko očajnika da ga brani nekoliko mjeseci – vjerojatno čak i manje od broja tenkova koji su napadali s istoka. Iza njih, u skloništima, bolnicama, pod zemljom poput krtica – bilo je još nekoliko desetaka tisuća stanovnika, uglavnom sirotinje koja nije imala kamo – a ako ćemo pošteno niti zašto bježati, sve dok nisu otjerani pod tonama čelika i vatre.

Vukovar tada izgleda nije umro, ali kao da je svojim izmrcvarenim truplom prepriječio put sili koja je namjeravala pokoriti čitavu zemlju; baš kao što prebijena majka od pijana oca svojim mesom štiti uplakanu mladunčad. Dok smo mi čekali i grijali se u toplim barakama, brvnarama, zemunicama ili skloništima slušajući kako nam preko glava preleću rakete i fijuču granate, Vukovar je iskrvario pred našim očima i za nas – jer da nije, ono što se desilo Vukovaru desilo bi se i mnogim ostalima. Bio je to još možda posljednji čas u kojemu su u ondašnjoj našoj vojsci rame uz rame stajali sinovi domobrana, ustaša i partizana, Hrvati i Srbi, i nitko onako kao danas nije previše pitao – ili se to barem tako meni, naivnom mladcu na početku dvadesetih činilo dok sam nosio drugu uniformu u svome životu – da ne pita tko je čiji; bitno je bilo da je naš – a naš je jer ima taj važan osjećaj kako iza nas stoji svjetlo, pa kada nas samo pošalju u to blato, na te tihe i tamne rijeke da ih branimo, mi ćemo znati zbog čega smo tamo i što se od nas očekuje.

Nešto slično dešava se eto ponovno – ovaj puta, nakon trideset godina, pomalo kao farsa. Vukovar nije ništa drugo do li pokusni kunić u ratu u kojemu civilizirano društvo želi nadvladati pleme. Sila koja želi pokoriti svijet više ne dolazi s neke strane svijeta – već iz nas samih; u Vukovaru Hrvati na cesti presreću Hrvate sumnjičeći ih da su Srbi (jer vjerojatno većeg grijeha na ovom svijetu od toga za one prve nema). Dobro, pripadnici plemena su brojniji, stariji; svoje herojstvo rijetko kada oni pokazuju u malim brojkama i nad jačima; no ovdje se zapravo dešava to što je počelo davno još, davno u ovoj zemlji – i nikako da se završi: dešava se smrt horizontalne veze koja spaja zajednicu i na njeno upražnjeno mjesto dolazi pleme.

Sjetit ćete se za potrebe ovog teksta a na usrdnu molbu njegova pisca - Davorina Bogovića; on je recimo znao pričati kako nekada banke u Dubravi i dubravama ove zemlje nisu imale nikakve šanse; jedne subote u mjesecu Pero je zidao deku – čitava mu je ulica išla pomagati, baš kao što je subotu prije toga Mili trebalo pobrati jabuke ili tko zna što sedmo. Ljudi su pomagali ljude znajući da ne smiju pogriješiti – jer inače niti njima samima nitko neće pomoći kada bude trebalo. Tu se nije smjelo niti moglo gledati tko je iz kojeg plemena - postojale su snažne i istinske horizontalne veze među ljudima; radili su solidarnost i osjećaj dužnosti po kojima su se ljudi potom identificirali.

S početkom rata – i kroz sve ove godine – te horizontalne veze jednostavno su se prošupljile; društvo je počelo ličiti na mravinjak u pustinjskom pijesku kojeg će smrviti prva poplava. Osim što je postalo važno tko je čiji, još je važnije tko što ima i kako izgleda; u tu su rupu bez dna nastalu smrću onih horizontalnih veza s početka - onda uletjeli kapital i pleme – i stvar se zavrtjela do neslućenih razmjera. Sasvim je normalno da danas čovjek nema pojma tko živi pored njega, važno mu je jedino da zna čiji je taj, koji mu broj grudnjaka žena nosi ili kakav automobil vozi. I tako, kada se u sustavu desi nekakav bug; kada nas stignu prirodne nepogode i strijele božje vu nas puknu, stižu nas duge ruke plemena: odnekud se stvaraju snažni, izbrijani momci koji prenose trudnice iz zgrada napuklih zidova, gase požare i raščišćuju ruševine. Zašto to čine? Pa, tko će drugi? Susjeda, prijatelja, kumova više nema – odavna su već razmilili se po irskama i njemačkama – a država to ne umije; država nije stvorena zato da bude na pomoć građanima, nego na diku i slavu rodu i plemenu.

Trideset godina mi smo jedno veliko pleme, pleme Šošona koje snuje kako će Irokeze skratiti za glavu i oteti im novi vigvam; navlas isto ono što i Irokezi snuju za nas, ili tko zna koga drugoga. Nije samo naša domovina u takvoj situaciji; pođite u nekakav Charleroi, Malmo, Napulj ili Saint Denis, pa ćete vidjeti kako je tamo. Plemena su preuzela vrh piramide; plemena nas određuju i interesiraju.

Tko zna koliko već godina tako i naš Vukovar gleda kako se u njemu djeca dijele, kako se provodi segregacija na djelu; kako svatko ima svoje kafiće, svoje škole, svoje razrede; jedni slave svoje praznike a drugi svoje, pa kada se tkogod bolje napije, polupa nečiji grob ili izlog i dobije par bubotaka u glavu. Naši često zovu upomoć: tu su plemenski suputnici da se nađu na pomoći; tako je bilo i na ovaj pravoslavni Božić. Godinama već tuku se oni i pošteno mlate s njihovima zarađujući tako taj sveti smisao svojih života u znoj lica svoga, i sve dok su dirali i nadjačavali se sa njihovim plemenom, nitko se –budimo iskreni - nije previše bunio. Baš onako kako je u onom davnom ratu tvrdio jedan čiča kojeg je – ne sjećam se sada više točno – čini mi se citirao Ciliga: ako nećete vi nas, mi ćemo vas; tako je to, tko koga dohvati; sveto pravilo svakog plemenskog sukoba.

I tako - eto, sada se desila zabuna; tko radi – taj i griješi. Naši momci na terenu nisu baš previše obrazovani, pa netko od njih pojma nije imao da naše rođene lege znadu razvući dugo „e“; tako su naši pretukli naše (ili još gore: njihove unuke) – i onda se konačno grad digao na noge; da stvar bude još strašnija, pretučen je unuk nekog branitelja Vukovara – pa ima li teže i strašnije pogreške? I tako i taj čovjek sada veli: svi znadu tko su ti ljudi i gdje su, svi trpe njihov teror godinama, i nitko da bilo što kaže.

Teror? Trpljenje? Godine? Ma nemojte reći.

Tako je eto Vukovar ponovno stao na prvu liniju fronte. Ta fronta možda započinje u njemu, ali njeni kraci i rovovi svakako da dopiru mnogo dublje i dalje, do svih gradova i pora našeg društva; do naših duša i mjesta gdje ćemo se pogledati u ogledalo i sučiti sa istinom. To je mjesto na kojemu okrećemo glave; na kojemu djeca u dresovima bivaju pretučena i razgoljena na ulicama glavnog grada, ili na kojemu netko sa krivim naglaskom ne može u miru sjesti na kavu u bilo kojemu drugom gradu.

Vukovar je ponovno na prvoj liniji, samo što ovo nije rat protiv njih i njihovih, nego protiv nas samih: protiv toga hoćemo li naše društvo znati i htjeti organizirati tako da ne bude važno tko je čiji, nego koliko vrijedi kao čovjek. Na potezu su sada – to je valjda najviše farsično i tragikomično u čitavoj priči – vukovarska policija, sudovi, institucije; upravo one koje su desetljećima mirno gledale kako se ljudi dijele kao da je između njih potres napravio pukotinu: oni sada tu pukotinu moraju začepiti i preko nje sagraditi mostove i brane.

Upravo tu se krije i odgovor svima koji misle da je u pitanju obrana domovine; pardon – Domovine: neće tu obranu sagraditi niti spasiti nikakvo svijetlo oružje niti sustav, kao što nisu spasili niti onu, propalu državu; državu umiju obraniti samo ljudi koji takvo što smatraju vrijednim; ne bude li u ovoj državi život vrijedan toga da je njeni građani smatraju vrijednom obrane, neće je obraniti nitko.

Jer, društvo kao i uvijek ima samo dvije alternative: ili nas čeka stravična budućnost opisana u jednom suvremenom romanu u kojemu navijači krstare zgradama novozagrebačkih naselja gledajući po natpisima na vratima tko je čiji, pa one krive bacaju niz balkone na ulicu – ili nas čeka povratak u jednakost, sigurnost i solidarnost.

Vukovar će opet izgleda na tom megdanu – kako je uvijek i bilo – biti prvi. Ako je suditi po rezultatu onog prvoga rata, i ovaj će biti dug, strašan, tragičan i težak, ali šanse za pobjedu nisu baš toliko male.

Doista, sve opet kao da se ponavlja do mirne reintegracije: do časa u kojemu bedblubojse na probaciji zateknemo kako sjede u klupama zajedno sa Filipincima i Nepalcima. Kadgod je teško, sjetim se onih Zrinskih i Frankopana koji su trideset godina nakon Gutenberga, među turskom đuladi i kopljima - tiskali knjige. Vjerojatno je i ljudima onog doba tada svijet izgledao jednako loše kao i nama danas ovaj naš; zato su nam i poslali tu vječnu i važnu poruku: ništa vas drugo neće spasiti osim učenja i znanja.

- - - - - - - - -

Srbi su svoje klupe ili već uvelike prošli – ili ih ovdje više uopće nema.

Tu se na koncu moram prisjetiti razgovora kojeg sam negdje desetak godina nakon rata na nekom planinarenju u Lici vodio sam jednim domaćim pajdom nakon treće pive. Veli on meni, vidiš ti, da je devedesetdruga, mi bi ovdje pucali jedan a na drugoga, a sada evo pijemo pivu. I tako mi, sav ganut, ispriča kako je dočekao onaj petnaesti siječnja spomenute godine; kada su čuli da je Hrvatska priznata, veli njima neki njihov major, pukovnik, što li: momci, batalite vi ovo; ovi su dobili državu, nema od ovog našeg rata kruha. Opametio se, skupio familiju, završio škole, preživjeli Oluju, bacili se u biznis, prvo neka farma pilića, pa birtija, pa turizam. I sad kada odem starom ličkom znam tamo stati na raskrižju na kavu, pa ga dadem pozdraviti; nema čovjek vremena sjediti po birtijama.

10.01.2024. u 19:40 • 16 KomentaraPrint#^

ponedjeljak, 08.01.2024.

Odlasci i dolasci


IMG-20240104-211555

IMG-20240104-211646

IMG-20240104-211124

IMG-20240104-211217

IMG-20240104-211310

IMG-20240104-211415

IMG-20240104-211457

Znate već da na neki način prirodne stvari volim daleko više nego one koje su izrađene trudom ljudskih ruku. Zašto je to tako sigurno da nije previše pametno, a možda čak niti pristojno ovdje razglabati; uostalom – tko zna zašto nešto volimo više od nečeg drugoga; jednostavno nam nešto izazove više lijepih osjećaja, a onda to nastojimo racionalizirati. Ipak, da sam kazao kako jedne cijenim više od drugih, to pak posebno ne bi bilo dobro, jer rad ljudskih ruku ma koliko nesretan bio i ma kolikim izvorom nesreće za milijarde postajao - ne bi se smio nipodaštavati.

No, svi ovi razlozi padaju u vodu pred sitnim a snažnim doživljajem ove čarolije koju sam vam tu nakeljio; zato ću i ovaj put napraviti iznimku; uzet ću slobodu skrenuti vam pažnju na nešto što je skoro u potpunosti djelo ljudskih ruku. Dobro, nije samo toga; nešto je i do zime, noći, tišine, stvari sasvim ili malo ovisnih o čovjeku; bez tih čarobnih začina ova priča bila bi sasvim izgubljena - ne bi je zasigurno niti bilo.

Kada se dugo vozite noću, pa još zimi, imate potrebu ugrijati se – ali nekako, ne samo na svojoj koži. Onda se sjetite: vidiš, tu nismo dugo bili, negdje od ljeta, kada smo taj stari grad na riječnom otoku posjetili radi osvježenja u hladu i brzoj, hladnoj vodi; mogli bismo možda tamo stati. I tako put vodi sa strane autostrade; vijuga nekoliko kilometara mračnim i pustim sporednim prometnicama – a onda, evo nas: dvorac u prvoj noćnoj izmaglici što se diže nad samom rijekom; usnuo pod zvijezdama koje sigurno nećeš moći prenijeti u ovim zapisima svjetla i tmine, osim možda... ako su toliko snažni da ih zamislite. Zvijezde.

I tako, tu su još i pogled na dvorac iz daljine, pa baklje pričvršćene na stare kamene zidove, osvijetljena krošnja nekog golog stabla, desetak okićenih borova... sve stvari koje bi vjerojatno za dana, ma koliko se sunce i nebo trudili – bile nekako obične, tamne, same; ili bi odbijale od sebe svjetlost poput stranca. Ovako, kao da je upijaju, grle i griju: tajna ove ljepote koju možda možete naslutiti putem mojih vjerojatno loših, površno obrađenih i mutnih fotografija izgleda da je u toj maloj količini svjetla koja kao da će usnuti i ugasiti što noć više bude odmicala kraju.

Prvo smo, naravno, zašutjeli od očaranosti; potom prošetali u tišini dvorištem i trijemom; potom se eto – malo fotografiralo, iako ponajviše očima, a onda osluškivalo nedaleki šum ledene, mračne rijeke pod drvenim mostom. Sasvim dovoljno za protegnuti noge, pročistiti pluća morem svježeg zraka i krenuti dalje. Ili ipak, krenuti malkice radosniji nego što si stigao.

Nije li to zapravo i osnovni smisao baš svih naših dolazaka?

08.01.2024. u 07:55 • 16 KomentaraPrint#^

utorak, 02.01.2024.

Putovanja

ivanscica
U posljednji topli, sada već pomalo davni jesenski dan popeli smo se na Sljeme, želeći očistiti misli od grada, sporovoda i nestanaka i utješiti se u prirodi; s vrha se ispod raspuhanog i čistog neba pružao pogled na sve strane, pa tako prvo gledamo prema sjeveru i Ivanščici.
kalnik
Posebno me iznenadilo koliko je vrh planine ogoljen; ne sjećam se (ili dugo nisam bio na vrhu, već sam planinu prelazio na drugim mjestima) da se ikada ovako dobro na istoku vidio Kalnik; dobro – možda je i do doba dana; radilo se o popodnevu kada je sunce na suprotnoj strani.
krosnje-odozdo
Na Sljeme smo krenuli dok je još sve u nizini bilo okupano suncem; krošnje drveća zlatile su se u prvim popodnevnim satima pod prijetećim mrazom noći koja dolazi. Možda već sutra polovice ove krošnje neće biti; nisam mogao propustiti pružiti sebi mogućnost diviti joj se još malo. Sebi, a možda i još nekome.
zagorje-sa-sljemena
Još jedan pogled prema Zagorju nad oblacima; popeti se na Sljeme ujesen uvijek je doživljaj radi toga što se u nizinama najčešće skupljaju magla i sivilo; kada si na uzvisini, pa sve to još gledaš odozgor - doista imaš osjećaj da si na posebnom mjestu.
zicara-stara-i-nova
Zapuštena zgrada stare žičare pod vrhom Sljemena i trasa nove žičare koja prelazi preko nje do nedalekog cilja. Našu poslovičnu nebrigu za staro lako bi se ovdje dalo riješiti; sasvim sigurno bilo bi zainteresiranih za najam prostora i uređenje, samo da se riješi nekoliko papira, spuste cijene, provedu poslovi kako treba. Sumnjam da bismo na nekom Krvavcu ili Pohorju vidjeli ovakav prizor.
sentviske-gore
sentviskegore-dva
Ovo je jedno drugo putovanje - ali, vidjet ćete, nije toliko daleko i različito; poduzeto je možda nekoliko dana ranije; dok se još vani moglo hodati u kratkim rukavima, barem poslijepodne; radi se o vrhu brda u selu Šentviške Gore, zapadno od Kamnika a sjeverno od Ljubljane.
triglav-sa-brda
U daljini vidi se najviši vrh Slovenije; nekakva mogućnost povećavanja na mobitelu omogućuje mi naciljati ono što želim.

Dolazili su nam tada dani tmurni i sivi; trebat će u njima posegnuti u zalihe sjećanja na sunce i toplinu. Sve do prvog sljedećeg zimskog sunca, možda i zubatog - koje će nas ogrijati tiho i stidljivo, da nas podsjeti kako je i koliko sunce lijepo, samo kada ga poželimo.

02.01.2024. u 18:19 • 13 KomentaraPrint#^

subota, 30.12.2023.

Bum, ne bum, dva

Pucati bilo radi čega ako se ne mora nije dobro - to nas je valjda već život naučio, ali mi nikako da to prihvatimo. Nikada nisam umio shvatiti zapravo što uopće ima lijepoga u buci i pucanju; još manje ako se to čini povodom promjene brojki na kalendaru, a čini mi se da će ljudi – kako su pomalo naopaki i bedasti – prije nešto učiniti radi životinja nego radi drugih ljudi.

I tako, godina stara i godina nova, a mi smo opet gdje smo i bili, pa slušamo kako se viče, ovaj puta sve snažnije i srčanije: ne smetajte peseke i mace, zabranite petarde!

Nisam još upoznao ženu koja baca petarde; možda sam u krivu ako mislim da takvih nema ili ih je zanemarivo malo zavedenih i nagovorenih; u društvu su vjerojatno i pokoju ženu naučili pucati; pardon - popa oženili. Uvijek sam bio okružen djevojkama i ženama koje bi te na sam spomen bilo kakve pucnjave pogledale ispod obrva pa se namrštile; kao da buka, eksplozije, pucnjava na njihova lijepa lica donesu neku strašnu sjen i tugu: ako ne umiješ stvoriti dobro sa svojih deset prstiju ili očima, buka tu može samo odmoći.

O nečemu strašnijem od buke u vezi pucanja, o tome ćemo drugi put, zasad samo pjesma - iako bih se mogao kladiti da postoji neka tajna i snažna veza petardi i nasilja.

Doista, sjajno je da se to puškaranje koje duboko leži u duši narodnog barbarogenija kako god je moguće suzbije; muško nije muško ako do sedme godine ne nauči bacati pucaljke i topovske udare, radi slavlja ili barem na policiju ili suprotno pleme, ipak je to korisna vještina; ali je tragično, ili barem tragikomično - morat ćete priznati - kako će se takvo što konačno vjerojatno uspjeti učiniti radi životinja, a ne radi drugih ljudi.

Naime, svih ovih valjda pola stoljeća koliko taj teror traje (moje sjećanje ne dopire dublje i dalje u prošlost) nitko nikada u vezi te buke nije pitao: kako se u posljednjim danima stare, a ponajviše u prvom satu svake nove godine osjećaju ljudi koji su bolesni; starci, djeca, nemoćni, umorni, napušteni, ili jednostavno neraspoloženi i tužni; oni kojima treba spokoja; čitava ona lavovska većina čovječanstva koju eksplozije ne da ne raduju, nego plaše, pa i bole do neizdrživosti i koja ne da nema razloga teturati i urlati radi neke promjene brojki na satu ili kalendaru, nego je samo još može pokušati zaboraviti, ako i to uopće.

To se onda sve zajedno valjda zove napredak.

30.12.2023. u 07:58 • 35 KomentaraPrint#^

utorak, 26.12.2023.

Želje

213049e9-3fd9-4c2d-bdb7-294542daa5dc
2779719f-9177-4ba9-b616-9777479820e6
50617131-4aee-4707-90fe-90e9d5b08f46
ae703f4c-28f0-4b7f-869f-6d908ab240db
c1e60587-d626-463d-b35d-31c38ca0e006


Čitav jedan niz od valjda desetak tmurnih i oblačnih, ponekad i kišovitih dana prekida se jednom - lijepim, vedrim i sunčanim jutrom u kojemu nema kraja plavom beskrajnom nebu. Dva su razloga koja je pronašao Nietzsche - zbog kojih se čovjek druži s drugima - a to su nevolja ili dosada. Ne želim polemizirati sa starim velikanom, valjda on zna; no, kada se na nebu pojavi sunce, a na zemlji mraz dovoljno snažan da čovjek može kročiti tvrdom i smrznutom zemljom, poriv da se takav dan iskoristi za samovanje previše je stvaran i snažan. Odgađam i premještam sve obaveze na poslijepodne i sljedeće dane, dobro se oblačim i odlazim kilometrima u nigdinu. Uživajući u tišini i suncu dolazi mi u nekom trenu pomisao kako bi možda od koristi bilo pokušati takve trenutke pohraniti u uređaj koji se nalazi u džepu. Okrećem se oko sebe u tišini šume i livade i snimam. Ruke pomalo drhte od napora; umorne noge traže kakav čvrst i ne previše mokar panj radi odmora; očima nikada dosta ljepote koju bi gledale - ušima dovoljno tišine koju bi slušale.

Što bi više čovjek mogao poželjeti i sebi i ostalima - od onoga čega se ovdje, u ovoj zemlji skrivenoj od ljudi, buke i vreve sam, sretan i tih, naužio do sita. Nešto spokoja, puno više zdravlja i kakav časak radosti koju bismo poželjeli darovati drugome. Svako dobro svima želim od srca.

26.12.2023. u 10:14 • 13 KomentaraPrint#^

subota, 23.12.2023.

Rođenje

Liježeš na kauč iza dobra ručka; ubiti oko nije više pitanje zdravlja, nego obiteljsko-socijalne higijene. Pod pravim kutem, jer uz boravak i blagovaonu naravno da iza ugla dolazi i kuhinja, čuje se nježan zveket posuđa i miješanje kakve obećavajuće smjese; kako već to zvuči u najlakšim, najvještijim i najmekšim ručicama ove planete, da se netko ne uvrijedi.

Idi ti gore leći, ja ću ovdje rondati!

Ma neka, tu ću. Od toga da gore sam hrčeš kao vuk, mnogo je ljepše da te iz lagana sna prene odlučan šušanj papuče na putu u špajzu, ili masna i teška žlica što je u žurbi ručica spušta u sudoper.

Tišina mami samo tamo gdje je buka nepodnošljiva; sve do časa u kojemu uzimaš sudbinu u ruke, odvodiš Je do kauča i kažeš: za ovaj put je bilo dosta kuhinje; odmori.

Vještina je to nemala, morat ćete priznati; pronaći granicu zabrane i molbe, tako da osmijeh ne prestane titrati, a ozbiljnost ipak bude zamijećena.

Hej, sve neispržene fritule, sav neskuhani osliću i krumpiru, sve neispečene patke i jaradi i zvjeradi svakovrsna; svi nesavijeni škartoceti i polumjeseci naše povijesti; zbogom vam od želuca, srca i usana; odlazite preko tog tustog, dubokog i teškog Stiksa tradicije i običaja u nepovrat; mi ćemo jednom slaviti u tišini, puni poput dobro natovarene arke što siječe valove oceana: dvopekom, drugi put iste godine livadama isklijalim radičem na salatu, gutljajem opuzenskog crnoga; poljupcem; onim, kao da je posljednji.

23.12.2023. u 16:48 • 21 KomentaraPrint#^

ponedjeljak, 18.12.2023.

Zagušljivi dim




Dobro je imati dobre ljude oko sebe; skrenu ti pažnju na nešto o čemu nisi imao pojma da postoji. Možda takvo što u životu nije presudno za preživljavanje, ali za doživljavanje svakako jest; hvala :).

18.12.2023. u 18:07 • 12 KomentaraPrint#^

ponedjeljak, 11.12.2023.

Senke su drugačije

Kada sam bio dijete, i još više, kada sam zakucao na prag mladosti – glazba je bila vjesnik pogleda na svijet; obećanje bolje budućnosti; pobuna protiv pravila i reda kojeg su uspostavili stariji; utjeha. Glazba je bila sredstvo identifikacije i način života: njome si pokušavao drugima oko sebe reći što misliš i osjećaš, ukotviti se u tom svijetu i reći mu naglas ono što vjeruješ da treba – a ne bježati od njega.

Zato i dan danas glazbu dijelim samo na dvije vrste, na dobru i lošu; nemojte me sada pitati tko bi određivao kriterije za to – jer svi ih vrlo dobro znate, samo se pravite nevješti ako tvrdite da ne; svi mi vrlo dobro umijemo u sebi prepoznati takve stvari, pa i to kakve su posljedice njihove primjene – ne trebaju nam za to nikakve zabrane, komisije i partije da nam isto kažu – pa opet, većina ljudi kao da ide linijom manjeg otpora; na tome tragu davno sam još čuo zanimljiv sarkastičan komentar o tome kako su Tutić i Huljić zajedno s tvornicom automobila iz Munchena napravili u nas daleko veći pokolj i nanijeli više štete dugoročno nego li čitava jugovojska sa svim pratećim formacijama.

Zato, nemojmo se zavaravati time da djeca slušaju cajke iza tri u noći kada ih starci ne vide i ne čuju – ako to i čine, jer nema baš, usuđujem se ovdje naglas reći - između tih cajki i one zabavne glazbe što nam probija uši sasvim legalno, dopušteno i prihvatljivo – neke velike razlike, pa neka naši asovi pivaju dokle god ih ruke služe.

Glazba o kojoj ovdje pričam služi dvjema svrhama, ili da se poistovjetimo s očajem i beznađem onih koji su negdje u pitanjima ljubavi nešto prekardašili, pogriješili, precijenili se, kao i ne daj Bože bili ostavljeni bez ikakve svoje krivice ili upliva – ili da se možemo identificirati s tuđim ili svojim čovjecima. Dakle, ili spas od ljubavne boli, ili identifikacija u čopor.

Treće nema.

Jedne ne tako davne tople jeseni, međutim, čuo sam u lučici u Malom Lošinju narodnjak; Najdraža i ja smo se kupali među brodicama onako nekako, kako se to radilo kada smo bili klinci (nije nam se dalo ići gdje nema hlada), pa je stigao neki vlasnik brodića i procijenio da će nas otjerati tako da na svome mobitelu pusti narodnjake. I onda krene dugmetara, pjeva žena sva razgaljena – čuješ, malo starija gospođa, a pjesma govori o tome kako se prije dobro živjelo – iako bez puno, budemo rekli - sredstava, kako je otac bio autoritet, pa je bilo malo toga u kući, ali je vladala sloga, a ona se i danas sjeti oca, i sve u tom stilu; zainteresiralo me iskreno; ja krenuo čovu pitati da tko to pjeva; Najdraža me zaustavila u posljednji čas, pa me potegla za ruku da odemo negdje dalje, a i sunce je već prejako pržilo i dozivalo na neku pivu na terasi... Ili, sličan slučaj bliskih susreta treće vrste; jedne davne zime u vlaku; klinci puštaju na mobitel narodnjak u ich formi o tome kako dotičnoj osobi nije lako, jer mu je susjed metalac, grmi fender i pojačalooo, a njega da drži narodnoooo, pa rekoh – vidiš, nemaju samo s narodnjacima ljudi problema; treba uvijek čuti i drugu stranu.

U obračunu protiv narodnjaka treba dakle strogo razlučivati dvije stvari: jedno je opravdana borba protiv jeftinoga, lažnoga, niskoga – a drugo je puka borba protiv tuđeg utjecaja – za „naše“. Možda baš zato što u svemu tome osjećaju ovo drugo, klinci to i slušaju – iz protesta, jer znaju da taj drugi motiv nije do kraja ispravan. Uvijek su postojale kulturne policije, još su oznaši lovili bitnike, jazzere i zalizance i tjerali ih na radne akcije da bi suzbili utjecaj štetnog zapada na omladinu – pa zar vam sve ovo ne liči upravo na to, samo što je sada smjer oštrice okrenut na drugu stranu svijeta?

Ako me onda primjerice pitate, pa koju muziku da pjevamo na svadbama, feštama ili dernecima s pucanjem i pevanjem; pardon – s obljetnicama i proslavama – ja ću vas pitati, a zašto se na svadbama, feštama ili dernecima baš mora pjevati; zar nisu oni sami po sebi dovoljan razlog za veselje, treba li još nešto? Eto, sjetiš se kulturom i poviješću pritrujene prošlosti svoga kraja – pa zar tome treba dodati i koncert? Ili, recimo, moja Najdraža i ja – ne bih nikome baš preporučio da se ženi kao mi; starci su jednoga dana rekli: pa kako vi to mislite divlje živjeti, a bio je rat, i mi negdje u dvadesetičetvrtoj, živimo skupa u mome sobičku, jer i za to jedva da se ima para (ona nezaposlena, a mene mobiliziralo), a kamo li za što drugo – i što ćemo onda, odemo kod matičara s kumovima i oženimo se.

Pa se ja onda poslije večere u restoranu gdje je danas (o simbolike) Muzej prekinutih veza (ne sjećam se više kako se birtija zvala) presvučem u zahodu i navučem uniformu, odijelo i cipele završe u ruksaku, kumovi odu svojim putem - a ja Je umjesto u bračnu postelju, otpratim kući - pa odoh kroz zamračeni grad tramvajem i busom u vojarnu na požarstvo.

Treba li tu pjesme, bilo čije – neka mi kaže neka mudra i dobra glava – ne ističem ovo nikome kao primjer; dječice, ženite se raširenih ruku uz pjesme o ljubavnim nevoljama i s čašama na glavi, ali nemojte uz ove, radije pjevajte, reći će vam stari cinik - uz Public Image Limited ili Tomu Bebića. Ako ništa drugo, tjerat će vas na razmišljanje: što bih još mogao napraviti ili predložiti voljenoj osobi da napravimo, pa da bude nekako malo bolje.

A možda je jednostavno najsigurniji kriterij – da nešto ne uživa masa, jer sve što uživa masa manje je ili više prežvakano i oblikovano toj istoj masi po volji; i onda – vidite i sami kuda ovaj svijet ide, pa zar nema u tome svoje prste barem malo i muzika?

Inače, nisam još čuo da je netko tko bi pogledao, pročitao ili poslušao neku klasiku, alternativu, nešto slično– istukao ženu ili djecu. Ili pucao u susjeda. Ili uzrokovao prometnu nesreću, s puno konja i promila ili bez njih. Ili počinio još strašnija neka zla. Tko zna, mora biti da živim u iluziji. Ljudi koji se obnoć vraćaju s koncerata Beethovenove, Chopinove, Sachmove, Bakerove, tko zna čije još glazbe – možda u potaji dave mačiće u vodi, truju svoje bračne drugove neprobavljivim jelima i prebacuju na internet bankarstvu milijune s tuđih računa. Oni samo svoja zla rade u rukavicama, pa ljepše izgleda, što kažete?

Jednom, ima tome možda i petnaest godina, vodio sam na poslu uz kavicu u pauzi jedan zanimljiv razgovor o pjesmi koja raspamećuje. Veli mi suradnica, pa morate i vi imati jednu takvu; jedni imaju neku ličku, drugi zagorsku, treći dalmatinsku, četvrti ne znam više što; ja sam sklepan sa svih strana – jednako me ganu ali i opominju i „Suza za zagorske brege“ i „Šibenska elegija“, previše sam se nevoljnih i pijanih rođaka, poznanika i nepoznatih uz njih nagledao da se nad njima ne bih zamislio. Kao da čujem Smoke on the Water ili Makedoniju na tulumima i u gomili pijane i napušene ekipe, kakva je tu razlika?

Onda ja njoj kažem, pa možda imam – i ona sva sretna upita – koju? Mislim, neću sad baš pričati o tome kako otkinem svaki puta kada čujem Lunin „Lambo“, ili Boin „Davni trag“, ili Mizarov „Gradot e nem“, previše je to sumnjivo i ludo. Dobro, mogao sam sada ovdje staviti svašta – i Bachov Air, i Vuprem oči, i Edith Piaf, ili Libertango... Hajde, onda – u očima je sigurno ugledala onaj izdajnički sjaj - velim, God Save The Queen. Mislim, jasno, na ovu pravu, ne na himnu. Eto, tako, samo da znate: u pravu ste. U meni je greška, ne u vama; s vama je sve u redu, potpuno ste normalni; uklapate se u većinu.

Tko me to ubeđuje, nek ga ova čaša mimoiđe. Prolazi su opasni, prolazi su uzani, plašim se – kroz njih neću proći, o kad bi ovo bio samo san.

Nemojte zato biti sigurni da su sve sjenke iste. Nisu, nisu nikako.

Ne možeš otkidati na nešto što si slušao u masi, u hiljadama, kada si se osjećao jak; što će ti glazba kada si jak, kada si jak imaš osjećaj snage koji te nosi, to je snaga, a ne glazba (iako se tako jakim nisam volio osjećati baš nikada, uvijek sam odlazio tamo gdje nema baš previše ljudi – malo je njih privlačilo to što privlači mene) – glazba ti treba kada si slab, da te uspravi, dade ti nadu, da te doista pokuša učiniti onime koji će zaboraviti na loše i okrenuti se svjetlu.

Svaka pjesma ne može biti himna – pa da po njoj znademo tko kamo pripada; glazba je stvorena upravo za one koji nikamo ne pripadaju – ili za one koji pripadaju, da o tome upitaju sami sebe - i da se zbog toga ne izgube u mnoštvu. Ne možemo u glazbi gledati ispušni ventil – to onda nije glazba, nego droga; glazba mora biti mjesto s kojega ćemo izići bolji nego što smo bili – ili bismo tome barem morali težiti. Nema razlike između „naših“ i njihovih“; postoji glazba koja u čovjeku potiče prilično nevisoke strasti – da se nekoga obljubi ili prevari; da ga se posjeduje kao trofej - i oslobađa ga obzira kao loša brlja, pa ga tjera u samouništavajući spleen ili kolektivno ludilo – i na drugoj strani glazba koja čovjeka izgrađuje, čini ga vjerodostojnijim, svojim, boljim, manje prijemčivim za laži i podvale zajednice ili u njoj promućurnih pojedinaca opasnih namjera.

Naravno, neka ljudi slušaju što žele; vjerojatnoj najstrašniji od svih svjetova bio bi onaj u kojemu bismo mislili isto – ali meni sva ta ljudska muka izgleda kao zatvoreni krug; slušaš lošu glazbu, pa ti je onda loše, pa ti treba još loše glazbe jer ti je loše od loše glazbe – i tako; poznat ćete ih po plodovima; znate već kako to ide. Ne želim čuti argument: nije Bach za sve ljude, ili Bergmann, ili Tarkovski, ili Tolstoj. Ma naravno da nisu. Ali priznajem argument: Tolstoj je u odnosu na Dostojevskoga nedosljedan i preopširan. Bacha kad čuješ jednom, čuo si sve – reći će netko osupnut unutrašnjošću one lajpciške crkvetine – radije prijatelju kreni na Šostakoviča ili Griega. To bi bilo dobro čuti. Ne priznajem argument – pa zar još tu muku da slušam, čitam, gledam. Ako ne budemo radili na sebi, od Maupassantovih novela, Meštrovićevih skulptura i Czernyevih etida ili John Hassela nadalje - nećemo ništa niti postići, eto to je to. Samo ćemo replicirati život padajući u bezdan bez smisla i radosti.

Na koncu, jedna od najstrašnijih stvari za čuti danas – jest da danas nema dobre glazbe. Ma ima, još kako. Ima klinaca koji cijelo ljeto praše po pustim gradovima i livadama koliko hoćeš, samo nema nas da se potrudimo čuti ih; valjda smo se od svega umorili. A kada bismo poslušali Cinkuše, Ogenj, Libar, Saru Renar, Šumove protiv valova, shvatili bismo da pričamo gluposti. Klinci se još kako trude; slatki su, nepobjedivi, nesalomivi; nekad od njih ostaneš paf s onom pivom u ruci zagledan u daljinu – baš kao u nekim vlastitim kulušićima osamdesetidruge. Svijet ide dalje, do nas je: mi smo ti koji se ne trudimo hvatati ga.

Netko će u tome pronaći sebe, netko neće, ali hoće u nečemu drugome – i u tome je sva filozofija. Bez truda ne ide. Kao i s knjigama; tim nevjerojatnim i često neponovljivim stvarčicama u kojima je često pohranjeno svo znanje, mudrost i dobra ovog roda: tko ih ne čita, taj ili od lijenosti ima – ili uopće nema pojma što propušta – i s vremenom kao da se predao i nestao; nema malo ljudi koji su ostali samo na stadiju puke repeticije i automatizma ponavljanja dana za danom, a da zapravo uopće niti ne znaju zašto i kuda bi.

Dugačak je ovo, predugačak tekst; ako netko misli da se to može i umije reći kraće, a da se ne bude isključiv – ili da se mora biti isključiv – onda svaka čast. Meni se nekako čini: što više nastojiš pojedinostaviti stvari, ogoliti ih, odrezati i krila i noge i glavu i rep na golome trupu – upadaš u zamku da si ostao skoro bez ičega.

Čitam tako predivnu knjigu „Plamen slobode“ Wolframa Eilenbergera o četiri filozofkinje dvadesetog stoljeća koje su oblikovale promišljanje našeg svijeta; napisat ću o njoj svakako poseban osvrt, za sada samo čini mi se – na koncu – mala umjesna preporuka. Preporukica. Preporučica. Uz strašan, tragičan - ali i bolno istinit citat Ayn Rand:


„Prokletstvo je čovječanstva njegova sposobnost da shvati ideale kao nešto čisto apstraktno, što nema nikakve veze sa svakodnevnim životom: sposobnost da se živi drukčije nego što se misli i da se razmišljanje sasvim eliminira iz konkretnog života. To ne vrijedi za licemjere i proračunate, već naprotiv za sve beznadne slučajeve kada ljudi, upućeni samo na sebe, moraju pretrpjeti potpuni raskol između svojih najdubljih uvjerenja i faktične egzistencije, a ipak vjeruju kako svoja vlastita uvjerenja – imaju, smatrajući pri tome da su bezvrijedni ili njihovi ideali – ili njihov život – ili oboje.“



11.12.2023. u 06:48 • 18 KomentaraPrint#^

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.